Naša, šatro, intelektualno-kulturna elita ne gleda televiziju. ("Ne gledam televizor", kako bi to u komunikaciji sa medijima kazala jedna "pelcerka" iz te bujne bašte). Oni retki koji narodu ipak otkriju svoju intimnu slabost, da ponešto, doduše veoma retko i pogledaju na svom teve-aparatu (što svako malo, čitalac može da se uveri i u odgovorima na upitnik, na poslednjoj strani novina koje drži u rukama) tada, ti medijski čistunci našeg doba, uglavnom gledalačku znatiželju zadovoljavaju, isključivo na Historiju, Diskaveriju, Enimal Plenetu...
Dobro. Televizijski program nam je po kvalitetu obrnuto proporcionalan sa brojem emitera. Ali, ako niko od ovih vajnih elitista ne bulji u televizor, kako se u ovom narodu, ipak nakupi cifra od pet-šest miliona onih koji virnu, makar koji minut dnevno, ne bi li saznali šta jedno drugom rade zgubidani na raznim farmama, dvorovima i u velikobratskim kućama? Dalje, ma koliko rigorozno (pro)cenjivao domaću televizijsku ponudu, odbijam da se složim sa najprostijom nivelacijom tipa - baš ništa ne valja!
Valja. Retko doduše, ali se nađe. Kao recimo minule sedmice "Albatros", televizijski film u produkciji RTS.

Po tekstu Bratislava Petkovića, mladi i, očito, veoma nadareni reditelj Filip Čolović je postavio gledljivu komediju situacije, oslonjenu na istorijske ličnosti. Kralj Milan, njegov ministar pravde Giga Geršić i mladi, nadobudni pisac Branislav Nušić u izmišljenom komukacijskom trouglu, gledaocu nagoveštavaju stvarne događaje i njihove aktere na dvoru tadašnjeg suverena, ali i Srbije, uopšte. Bojan Žirović, Dragan Nikolić i Milan Vranešević se nadglumljuju u najpozitivnijem smislu tog pojma. Odavno se u našem glumištu nije pojavio neko poput mladog Vraneševića, koji sa minimalnim glumačkim sredstvima i gotovo basterkitonovskim izrazom lica, izbacuje, iz i oko sebe, savladani zanat po zakonima savremene glume i scenskog pokreta. Sa efektnim epizodama Ljubomira Bandovića i Andreja Šepetkovskog, eto dobre televizijske dramske večeri.
Kao nekada, u doba JRT-a, kada su se svi studiji-činioci, baš u tom formatu,obično ponedeljkom, utrkivali da pokažu najbolje sebe. Jezik, uz titlovanje, nije bio problem: srpskohrvatski, makedonski i slovenački. Ali i mađarski, albanski... Svi su gledali sve.
Vraća li se Najnacionalnija televizija svojim (kvalitetnim) korenima, ili je reč samo presedanu, u pauzi, dok neka nova bela lađa ne zaplovi kao rasčupanoj babi?


