Hrabrost je preteča slobode

Premijer je opet ekskluzivno gostovao na RTS-u.

Piše: Milan Ceković

Ovoga puta sam i ja ekskluzivno gledao. Primetih da grafikoni ne dobacuju više do video bima i "Power point-a". Izgleda da je premijeru opao reformski entuzijazam čim nam grafički prikaz svetle budućnosti pokazuje na A4 formatu belog papira. Za starog lovca na desetke nije spektakularno, ali, priznajem, uspeo sam da vidim da će jedan grafikon za par milimetara biti niži od drugog za par godina.

Super je to gostovanje bilo - u "ja pa ja" fazonu nam je poručio šta "mi pa mi" moramo da otrpimo. Makroekonomska projekcija za milionske mikro drame! Sve u svemu, priča se svodi na to da će većina svojom bedom platiti višedecenijski lopovluk i diletantizam manjine!

Citirao je i Pekića (skoro pa tačno), i verujem da su mu reforme kod birokrata iz MMF i EU odlično ocenjene. Ako neko zna kako je to živeti u Srbiji, onda to znaju oni. No, imam utisak da su gradjani Srbije spremni i motivisani za ko zna koje reforme, isto koliko iznureni i izgladneli radnik koji bi trebalo da iskopa nerealno dug kanal ne bi li tad dobio prvi obrok. Previše je onih kojima je svega dosta. Slučaj zaposlenog koji je hteo da se obesi na stadionu Partizana, ukazuje da je odavno sve postalo više od fudbalske, političke i marketinške igre. Kako je tek nezaposlenima?

Da, premijer me je obavestio i da nezaposlenost pada! Ne znam ko njega obaveštava, ali čim mi je preneo da nezaposlenost pada, tada je i meni svašta palo na pamet, ali ne bih o tome. Ipak, moram priznati da me brine potreba da se ovako raspadnuta stvarnost prikaže kao napredak. Da se razumemo, premijer ima pravo da u to veruje, ali nije dobro da u tome preteruje.

Gledao sam i zasedanje Skupštine. Hm, dobro se sećam da je premijer povišenim tonom rekao poslanicima da će u Skupštini i spavati i jesti. Odavno znam da se vlast deli na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, pa mi nije bilo jasno odakle premijeru pravo da određuje poslanicima gde će spavati i jesti. Ali oni su ga, po svemu sudeći, ozbiljno shvatili i verovatno spavaju po poslaničkim klubovima ili čalabrcaju u onom restoranu "Džabak". Uglavnom, u onoj renoviranoj sali dominiraju prazne stolice. Ili su to fotelje? Ne držite me za reč. Oni koji svrate da se malo zabave, uglavnom svoj doprinos raspravi vide u neartikulisanom dobacivanju "uaaaaaa", "aaaaaau"… Ma, opušteno! Nekom opušteno, nekom otpušteno, nekom veselo, a nekom preselo.

Čujem da je Perčević uhapšen, a da je SPS objavio saopštenje da taj Perčević i nije bio neki istaknuti član. Bio je, kako sam razumeo, nešto poput Miće Jovanovića. Svraćao je u stranku, katkad na kafu, ratluk i partiju domina, kao što i priliči svakom raskrinkanom članu. Nadam se da će posle svih tih hapšenja, na red doći i sudski epilog i da će moj slučaj pomoći da sudovi nešto ozbiljno rade. Naime, dok se ne rasvetle te milionske afere, valjalo bi se sa mnom obračunati.

O čemu se radi? Dobio sam prekršajnu prijavu i bojim se da nemam više moralno pravo da kuckam ovakve tekstove. Naime, sredinom marta sam, kao osnivač udruženja građana "Buđenje", sa 24 osobe prešao ulicu Nikole Tesle u Kostolcu i u jednom parku seo na neku binu i pride sa tim ljudima čitao knjige uz moto "Ne radim - učim", što se tretira kao neprijavljeni javni skup. Kakva sam ja faca opasna!

Ej, 24 osobe za mnom prelazi ulicu. To su bila vremena. Danas nema tako enormno hrabrih ljudi, verovatno zato što je saobraćaj zgusnut na putu ka boljem sutra. Priznajem, pride sam učestvovao u čišćenju deponija, farbanju zarđalog, organizovanju humanitarnih događaja i tako se moj društveni aktivizam pretvorio u lokalni terorizam. Ma, navikao sam da umesto da me nagrade pazarim kaznu. To me prati čitav život, a u naopakoj državi dođe kao kompliment.

I tako, ne znam koliko ima lopova u lokalnom javnom preduzeću i da li taj broj prelazi 24, ali ovih dana odlučno idem da pobedim prekršajnu prijavu i da znate, sebe doživljavam kao lokalnog Mendelu. Kakav lokal takav i Mendela. Ako me kazne novčano, što je više nego realno, moraću da odbijem plaćanje, jer mi se više ne isplati da budem u Srbiji na slobodi. Hvala lepo, skupo je u većem društvu prelaziti ulicu u Nebeskom Ataru. Ja bih malo da se odmorim u ograđenom prostoru, uz sigurna tri obroka, daleko od Vulina.

Ne znam posle svega da li da se hvalim, žalim ili kiselkasto šalim? Šala zapravo gorči. U svakom slučaju pojedinac je danas samo deo statističkog podatka i problem svakog pojedinca je nevažan za drugog pojedinca koji je takođe u problemu. Buditi mrtvaca i biti principijelan jeste svojevrsni mazohizam. Kad se sve sabere, priznajem, neki Guzonja na funkciji će uvek imati veći broj istomišljenika nego ja ili onaj super mladić Vukša. Bojim se samo da im te prijave neće ništa značiti kada ljudi počnu "fiziološki da reaguju". A toga u naznakama već ima.

Da nema lepih vesti ukazuje i smrt Jovana Ćirilova, čoveka koji je bio jedan od retkih dokaza da smisao, ipak, stanuje negde oko nas, možda u komšiluku, ali je nenametljiv i tih. Ovih dana sam naišao na jednu njegovu misao koja me je trgla iz letargije, koja je idealna za završetak ovog teksta i adekvatna za neke nove početke:

"Sopstvena sloboda može da se ostvari, samo mora čovek da bude malo hrabar!"

Komentari 0

    Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.