Da ne bi bilo zabuna, Stari Grad je na bačkoj obali Dunava. Njegovu istočnu granicu čini Dunav, odnosno Kej žrtava racije i Beogradski kej; severnu granicu čine Ulica Miloša Bajića, Trg republike, Daničićeva ulica, Ulica Milovana Vidakovića, Skerlićeva i blokovi zgrada severno od Pašićeve ulice. Zapadnu granicu čine Temerinska, Jovana Subotića, Šafarikova, Jevrejska i Bulevar oslobođenja, dok južnu granicu čini Bulevar cara Lazara.
Stari Grad se deli na stari centar (severno od Bulevara Mihajla Pupina) i novi centar (južno od pomenutog bulevara). U administrativnom smislu podeljen je u tri mesne zajednice: MZ "Stari Grad", MZ "Sonja Marinković" i MZ "Prva vojvođanska brigada". Između 13. i 17. veka, na ovom području je postojalo naselje Bakša (Bakšić), a naselje iz koga se razvio današnji Stari Grad, pa i sam Novi Sad, osnovano je 1694. godine.
Značajnije širenje centra grada prema jugu i istoku nastupilo je tek posle Prvog i Drugog svetskog rata, kada Stari Grad dobija današnju fizionomiju. Jugoistočni deo današnjeg Starog Grada u prošlosti se nazivao Mali Liman, a postojao je i Veliki Liman, koji se nalazio na području današnjeg Limana. Sve do početka tridesetih godina 20. veka, na Malom Limanu su bile bare, peščani sprudovi, vodeno bilje, vrbe i livade.
U Starom Gradu mogu se videti radnje majstora starih zanata, ali i prestižni butici, popularni „fenserski“ lokali, kroz čitavu lepezu kontradiktornosti koje se ipak savršeno uklapaju, naravno uz izuzetke u vidu stakleno-betonskih monstruma u Zmaj Jovinoj i Dunavskoj ulici, građevina koje liče na grejna tela i slične užase moderne novosadske gradnje.
Oni koji žive u centru, po nepisanom pravilu vole tu činjenicu i teško da bi ih neko lako nagovorio da se presele. Sve im je dostupno, na gužve su navikli, mada pojedini žive u tako fino skrivenim prostorima, da gužve ni nema, za razliku od lepog zelenila i slobodnog parkinga.
Živim u Ulici doktora Laze Stanojevića, mnogi kad ima kažem ne znaju gde je to, pa lakše objasnim kada napomenem da je iza Skupštine grada. Tu sam od prvog razreda osnovne škole, a prethodno sam takođe bila u Starom Gradu, samo u Ulici Maksima Gorkog. Odrastanje u centru je fantastično ja maltene kao mala nisam ni morala da se mrdam sa parkinga ispred zgrade – ima mesta za igranje, nema puno kola, a pored, na Trgu galerija, ima i sjajnog zelenila, uživancija. Sećam se da nas je, kad smo bili klinci, bilo i po dvadesetoro u dvorištu kada se igra „između dve vatre“, uveče kada igramo žmurke, ili nam bude dosadno pa se zavlačimo u garaže i čekamo da nas neko nađe .
Kada je zima opet možeš da se igraš ispred zgrade, a na Kej smo išli da se sankamo. I dan danas se sankam na Keju, nema nekih brežuljaka, ali ima nasip pa ko hoće ekstremne sportove može da se spušta direkt u Dunav .
Stari grad je fantastično mesto za život, posebno ako ne živiš u nekoj bučnoj ulici gde stalno prolaze automobili, tako je recimo na Bulevaru Mihajla Pupina ili u Žarka Zrenjanina. Moja ulica je zavučena, a to je sjajno – u samom si centru grada, a nemaš buku, klubovi nisu baš tu, pa je i vikendom tišina i uživancija. S druge strane, loše je to što, ako hoćeš da odeš u prosečnu prodavnicu, ne možeš tek tako da izađeš, ne smeš biti odrpan i flekav, a s druge strane prodavnica nije ni tako blizu, evo u mom kraju nema nijedna obična radnja. Nekad nije bilo ni pekara, pa smo uvek morali malo da se šetamo.
Omiljeni deo Starog Grada mi je kraj u kom sam živela kao dete, Radnička i Ulica Maksima Gorkog, prema Keju. Ima dosta zelenila, velika su dvorišta, dosta parking mesta, a tu su i vrtić i škola – generalno veoma kvalitetan kvart za porodični život. Ja sam išla u Osnovnu školu „Đorđe Natošević“, pre toga u vrtić u Radničkoj i u „Prvu vojvođansku brigadu“, a posle toga u Gimnaziju „Svetozar Marković“, u Njegoševoj, opet u centru. Jednostavno, ja sam dete iz centra i ne bih volela da idem odavde, mada moguće da hoću, jer komunalije su jako skupe. Ne mogu da kažem da imam prevelik stan, ali režije su baš „paprene“.
Imam i dalje drugare iz Starog Grada sa kojima se družim. Nisam odrasla sa njima, ali smo se vremenom upoznali. Kako smo prolazili tinejdžerski period opet je centar Novog Sada za nas bio centar sveta. Nekad u šali kažem da do pre par godina nisam znala da postoji neki drugi deo grada osim centra i Bulevara. Ali šalu na stranu, mi deca iz centra smo stvarno pomalo razmaženi. Eto na primer imam drugaricu u Ulici Novosadskog sajma koja me nekad nazove da pred izlazak dođem do nje, a meni to bude daleko. U osnovnu sam išla desetak minuta peške, u srednju oko dva minuta, na fakultet oko pet minuta i onda kad mi neko kaže na primer da putuje gradskim autobusom sa Novog naselja ili Limana 4, ja ukapiram koliko sam razmažena.
Ljudi u Starom gradu su nekako normalni, kao i u drugim delovima Novog Sada. Imam najdivnije komšije na svetu. Centar se, u odnosu na to kada sam bila mala, nije previše izmenio. Menja se, rekonstruiše, obnavljaju se fasade, sređuju se trgovi, lepo to sve izgleda. Najviše volim da prošetam Kejom, više nego kroz pešačku zonu. Pogotovo sad kad je potpuno rekonstruisan, pravo je uživanje. Nekad sednem i opustim se uz sladoled u Dunavskom parku, a pijaca – naravno Riblja: ). Kafići u koje najradije odem da popijem kafu su „Gusan“ i „Bezec“, volim mesta na koja mogu da odem i da sretnem nekog poznatog. Sad idem i u „Tapas“, jer mi brat tamo radi.
Nemam pojma za koga ljudi generalno navijaju u Starom gradu. Ja ne pratim fudbal, a ni ostale sportove posebno, tako da ne marim oko navijanja. Ako bih baš morala da biram, to bi bila Vojvodina definitivno.
Centar mi nikad ne dosadi. Da mogu nikad ne bih selila negde drugde. Kada bih, pak, morala da biram, preselila biih se na Liman, jer ima puno zelenila, Liman 1 i 2 posebno mi se sviđaju, ali ni trojka i četvorka nisu loše. To je stara gradnja i više imam poverenja u te zgrade nego u ove nove.
Ljudi iz centra vole to što žive tamo – to jako imponuje. Prvo što se kaže na pitanje Gde živiš? Je Centar. Mada, bilo je raznih situacija. Pitaju me gde sam, kažem strogi centar – koja ulica, dr Laze Stanojevića – gde ti je to, pa kod Izvršnog veća, Lažeš! Pa onda vadim ličnu kartu da im objasnim.
Ima ljudi koji tvrde da je i Temerinska ulica u prvoj zoni centra grada, ali dobro, valjda je to stvar percepcije – ako ti tako misliš ja neću mišljenje da ti menjam.
Stari Grad u deset reči – Najbolje mesto za život, zbog toga volim da živim tamo! Šalu na stranu, ne volim puno da hvalim, ali na svoj deo grada nemam zamerki.
17. februar 2012 • 11:36
> 11:28
|
Radio 021
Beograđani koji vole da se busaju da poznaju Novi Sad, gotovo uvek među prve tri ključne reči stavljaju Liman. Teško da bilo ko od njih zna da napravi razliku između Limana 1, 2, 3 i 4, ali valjda im naziv naselja specifično zvuči pa im je „super“ da ga izgovaraju. Liman na starogrčkom znači zaliv, ili luka, a na novosadskom bi moglo da znači – urbanost, trajnost, tradicija, lokal-patriotizam. Ne kažu njegovi meštani džabe u polušali – Liman država! Dva mlađa brata Limana 1 i 2, protežu se od „karingtonke“, monumentalnog zdanja Naftne industrije Srbije, do naselja „Depresija“, gde su nekad gradski oci planirali da postave Liman 5, ali to nikad nije zaživelo. Limane 3 i 4 presecaju Ulica Narodnog fronta i Bulevar cara Lazara, a na svakoj raskrsnici je po neki od limanskih simbola, poput Limanske pijace, Doma zdravlja, Limanskog parka...
Liman ima Balzakovu ulicu, koja sirotim studentima iz provincije više liči na ogromni lavirint, sa zgradama koje izgledaju isto, komunističkim betonskim mobilijarom u prostoru za dečiju igru, brojevima koji su izmešani kao da je neko hteo dobro da se zabavi. Toliko, da ponekad deluje da ni ljudi koji žive tamo ne umeju da se snađu.
Ipak, ovo je jedan od najsređenijih delova Novog Sada. Sa parkom koji je pretvoren u moderno šetalište, dva nova i jednim najnovijim studentskim domom, dobrim asfaltom, ogromnim Domom zdravlja, sređenim školama i vrtićima. Sve to Liman čini odličnim izborom za porodični život, lepim krajem, nad kojim je nadvijen oblak lokal-patriotizma, čiji stanovnici retko donose odluku da promene deo grada, jer jednostavno – nemaju potrebe.
Na Limanu se navija za Vojvodinu. U nekim ranijim vremenima bilo je donekle izmešano, tj. bilo je više onih koji su navijali za par beogradskih klubova, ali je sada potpuno drugačija slika. Uđeš na Liman, osmotriš grafite i sve ti je jasno. Limanci idu na utakmice svog kluba, a i stadion je tu, na Limanu.
Kada odrasteš u ovom delu grada, on je tvoj i ti si njegov. Možeš otići sa Limana, ali Liman nikada ne odlazi iz tebe...
Kada pomislim Liman, pomislim – kuća, prijatelji, kafa, škola, miris lipe, detinjstvo. Moja zgrada je na Limanu 4, u Ulici Narodnog fronta. To je lep kraj, sve ti je blizu, ima mesta za parking, ima zelenila, ima dovoljno prostora, ukratko – mesto za život.
Liman i dan danas ima iste obrise kao ranije, samo su ljudi možda malo drugačiji, u stvari živi se u skladu sa okolnostima. Ja sam odrastao u neko nesretno vreme, devedesetih godina prošlog veka, ali smo se ipak trudili da budemo srećni. Omiljeno letnje mesto nam je uvek bio Štrand. Kako se ko probudi, tako smo se nalazili polako pa na kupanje. Uveče smo takođe nekad išli na Štrand, u zavisnosti od toga koji je dan u nedelji. Kada smo postali nešto stariji, počeli smo da „otpadamo“ po dvorištima, tamo smo se družili, smišljali šta ćemo i gde ćemo. Kada su krenuli izlasci imali smo nepisano pravilo – na Limanu se bude do ponoći, pa se onda ide u grad. U moje vreme bio je aktuelan „Teodor Grbić“ – bivši „DB“, „Atrijum“, pa onda „Elijen“. Što se samog Limana tiče, jedan od najpopularnijih lokala bio je „NS Time“, andergraund mesto sa dobrim rokenrol svirkama i žurkama. Sada je to mesto nekako popunio „Route 66“, a dobili smo i „Fabriku“.
U svakom dvorištu na Limanu imaš po jednu ekipu. Mi smo se uvek motali po dvorištima i tačno si znao gde koga možeš da nađeš. Slagali smo se i sa nekim vršnjacima sa Grbavice, prosto bili su nam blizu a sa nekima smo išli zajedno i u školu. Inače smo slabo išli u kafiće, nije se baš imalo para, ali i dan danas volim da odem u „Kocku“, kod „Atrijuma“, to mi je nekako omiljeno mesto. Jedan od najstarijih lokala je „Tenis“, kod OŠ „Žarko Zrenjanin“, ranije je na Limanu 4 bio „Ripli“, na „trojci“ kafe „Panda“ i „Šekspir“, a ostalo su bile kafane, poput „Lorda“ i „Boljeg života“.
Okupljali smo se i na „kockama“. To su tereni za sport, jedan je kod mornarice, iza „crvenih zgrada“, a drugi je između ulica Ive Andrića i Banović Strahinje. Tu se deca igraju, dogovaraju šta će da rade, igraju fudbal i basket, zezaju devojčice . Zimi je aktuelan Šodroš, jer nam je blizu. Zaledi se Dunav i možeš da pređeš na malo ostrvce prekoputa. Tamo smo se klizali, igrali hokej, tu je svašta znalo da bude. Nekad smo tamo išli i leti da roštiljamo na Šodrošu, a imali smo i neki naš kamp prema nudističkoj plaži kod Kamenjara. Dva tri leta zaredom smo tamo kampovali.
Limanci su dobre komšije. Civilizovani i normalni ljudi, urbani, drže se kućnog reda. Na Limanu možeš da nađeš dobre prijatelje, ali verujem da je tako u bilo kom delu grada. Kada s nekim odrasteš, to se prosto podrazumeva, jedino što se broj prijatelja godinama polako smanjuje. Imam i danas prijatelje na Limanu, iz detinjstva, ostali smo dobri i i dalje se družimo i posećujemo. Stariji su uvek čuvali mlađe, to je nekako podrazumevano, mada, retko je ko i dolazio iz drugih delova grada, uglavnom je čarki bilo na Štrandu, ili negde drugde, na „neutralnom terenu“ u gradu. Najviše je dolazilo do problema sa ekipom sa Bulevara, ponekad, mada retko, i sa Detelinarcima. Ne znam odakle to dođe, nikog mi nikad nismo mrzeli, jednostavno zakačiš se s nekim u gradu, pa se onda ljudi dele po krajevima. Problem je generalno, što se ljudi dele kako stignu. Jedno vreme, tih devedesetih u kojima sam odrastao, bukvalno si u svakom dvorištu u gradu mogao da dobiješ batine. Mislim da je sad ipak dosta mirnije.
Kao mali, mi smo s decom iz jednog dela Balzakove, baš kod Doma zdravlja, „ratovali“, naravno to je dečija igra, ali bilo je rivalstva, ne mogu reći. Moj deo Limana je išao u Osnovnu školu „Vasa Stajić“, a ovi drugi su išli u „Žarko Zrenjanin“, pa se nismo baš toliko družili. Deo između Balzakove i Ulice Banović Strahinje, tu gde je sad sportski centar, bio je pun šiblja, zvali smo ga Šumica. Imali smo tu BMX stazu i sjajno okruženje za igranje. Onda je jedan Boda upalio šumicu, celu, naravno slučajno, pa su bili vatrogasci, a nama je to bilo užasno zanimljivo, deca...
Na Limanu 4 ljudi se nalaze kod „Limanskog dragstora“. Ja krenem iz Narodnog fronta, jer sam blizu okretnice, pa redom kupim drugare. Tada nije bilo ni mobilnih telefona, bilo je lepše i lakše, u svakom dvorištu si mogao nekog da nađeš, nikad nisi bio sam, uvek si znao gde su ljudi. Ima jedna garaža, iza „Atrijuma“, pored je bio kafić „Žanet“, koji je imao čudno radno vreme – do 22 sata. Posle toga mi smo iz kafića prelazili u garažu, koju smo na neki način preuredili za zabavu. Tamo sam iscrtao jedan od netipičnih grafita, crtao sam televizor, na kom sam napisao MTV, i u drugi deo „Green day“. Imao sam još par svojih grafita, ali nisam se nešto posebno trudio oko toga.
Kod „crvenih zgrada“ bila je pekara koju je držala jedna Makedonka, tamo si mogao da kupiš burek na merenje, onoliko koliko si gladan. Ako si hteo roštilj, morao si da ideš do „Žira“, a to je ujedno mesto gde se ljudi često nalaze na Limanu 3.
Liman ima par čudnih nadogradnji i par novih zgrada, koje mi se baš i ne dopadaju, ali se generalno nije baš puno izmenio, posebno Liman 4. Limanski park je sređen, ali ja sam ga nekako više voleo sa drvenim klupicama, bio mi je pitomiji. Sad danju ne možeš naći nigde dobar hlad. Na Ribarac smo išli leti da se kupamo. Pored Mornarice, kada se ide prema brodogradilištu, ostao je visoki dok sa kog smo skakali. Kada voda opadne bilo je odlično, nije bilo ni toliko čamaca koliko ih sada ima, sad tu ne može više ni da se skače. Umeli smo i da preplivamo na Špic, ostanemo malo tamo, pa se vratimo na Štrand. Detinjstvo mi je definitivno obeležio Dunav.
Na Limanu ima dosta novosadskih muzičara, recimo na „četvorci“ je doktor Pop iz „Ateist repa“, (nekad je bio na „trojci“), tu je i Robert, pevač „Generacije bez budućnosti“, Boban iz „Ritma nereda“ i još neki muzičari. Međutim, bilo je i lokalnih likova koji nisu bili javne ličnosti ali svi su ih znali. Takav je bio Ludi Moša. Išao je po ulici, imao šešir, bio je uvek fino obučen i pričao je sam sa sobom. Sva deca su ga poznavala, nekad je bio opasan, nekad ljubazan i zanimljiv, prepričavao ljudima anegdote, pričao zanimljive priče, to sve valjda zavisi od faza u njegovom životu. Imao je tad pedesetak godina, ali je nama delovao kao starac, jer kad si dete onda ti i onaj sa 50 izgleda kao da ima 70 godina, kako odrastaš to se menja. On je jedan od autentičnih likova iz mog detinjstva, šetao je po celom Limanu, svi smo ga znali.
Liman ima kule na Bulevaru despota Stefana, na završetku Bulevara cara Lazara i Ulici Ive Andrića, ali i vojne zgrade preko puta ambulante. Liman ima fine devojke i dobre mladiće, sve sami sportisti . Liman je lep, prostran, zelen. Na Limanu na proleće svuda miriši lipa, deca se igraju po dvorištima i igralištima, stariji sede na klupicama. Liman je jedno od najlepših mesta u gradu, meni najlepše. Ne bih ga menjao nikada i ne znam nijednog Limanca koji ne misli kao ja.
16. februar 2012 • 15:57
> 14:09
|
Tamara Kopestinskij

Živim u onim uzanim redovima kućica što su razvučeni između bulevara Evrope i Subotičke ulice gde nikada nisam znala da li treba komšijama da kažem "Dobar dan" ili "Jó napot".
Opširnije: Ono što nas razdvaja i spaja »
16. februar 2012 • 09:39
> 09:39
|
Sara Munižaba

Nikada mi nije bilo jasno zašto je Pivara nazvana Pivara, te sam uvek pretpostavljala da ima veze sa nekim pivom.
Opširnije: Karlovačka pivara bez piva »
15. februar 2012 • 11:38
> 22:49
|
Radio 021
Kać, selo malo, za Jugović sve bi dalo
Kaćani spadaju u red atipičnih naselja – ne postoji rivalsko selo sa kojim se, pod lupom, poredi i najsitniji parametar razvoja, nema „srpskog“ i „mađarskog“ dela sela, a od svog fudbala, Kaćanima je najmiliji – rukomet!
Čak je i centar širi od stereotipne slike trougla škola-pošta-crkva. Istina, tu su i škola i pošta i crkva, ali je tu i velelepno zdanje Svetosavskog doma, kombinacije mini tržnog centra i sportske hale, koji s pravom nosi nadimak „kaćke lepotice“.
Ponos sela, dakako je rukometni klub Jugović – meštani, doduše, umesto onoga „klub“ preferiraju akademija, jer su brojni legendarni asovi ponikli baš iz redova „plavo-belih“, a gotovo da ne postoji kaćki klinac koji nije odradio makar par treninga maštajući da će postati neki novi Vujin, Ilić ili Šešum...
Jugović je, inače, jedini srpski klub koji je u muškoj konkurenciji od raspada SFRJ uspeo da se domogne evropskog trofeja – u klupske vitrine Kaćani su 2001. dodali i pehar namenjen pobedniku tzv. Čelendž kupa, a posle finalne utakmice u selu je zavladalo slavlje koje se i danas prepričava.
Sa nešto manje uspeha funkcionišu i drugi članovi SD Jugović – fudbaleri su već godinama zacementirani u sredini tabele vojvođanske lige, dok iskorak napred često naprave šahisti, a za žensku sekciju kluba jedno vreme je nastupala i čuvena Alisa Marić.
Pored Jugovića, Kaćani se diče i svojom mecenom – pokojnim Gojkom Kunovcem, nekadašnjim vlasnikom firme Unimet D.O.O. koji je nesebično godinama ulagao u ovu varoš, a pred smrt se čak ponudio da iz svog džepa plati uvođenje kanalizacije, ali se taj predlog nije svideo jednoj od prethodnih garnitura gradskih vlasti.
Kanalizacija jeste jedina kaćka rak rana – sve ostalo su Kaćani ili imali ili dobili – pijacu, solidno opremljenu školu, sređen vrtić, nekoliko marketa koji bi bili konkurentni i na gradskom tržištu, dve sportske hale...
Koliko je Kać specifičan pokazuje i kontrasna slika na različitim krajevima sela – na samom ulazu, Petrovo naselje, nekada neuređena izbeglička mahala koje je vremenom prerasla u pravu „varoš u varoši“ – nešto pre izlazne table, „Sunčani breg“, tipsko naselje satkano od montažnih kućica po ugledu na američka seoca.
Zoran Lovreković, univerzitetski profesor, otac troje dece, pobornik obrazovnih reformi
Rekao bih pre svega da je Kać mesto stvoreno za porodične ljude, roditelje i one koji to planiraju da postanu – ovde nema sumnjivih mladića koji se noću šetaju sa kapuljačama, kafića iz kojih muzika trešti do pet ujutru, buke, svađe...
A, opet, Kać nije selo u onom klasičnom smislu – populacija je dosta urbana, mladi se školuju i studiraju u Novom Sadu, ljudi tamo rade. Grad je na svega 15-ak kilometara, što je previše daleko da bi loše stvari stigle iz grada, a dovoljno blizu da ne budemo zabačeni i udaljeni.
Ja sam, inače, došao sa Limana pre desetak godina i uprkos činjenici da je u početku bilo teško adaptirati se, sada se ni lud ne bih vratio gradskom asfaltu i konstantnom stresu koji on nosi sa sobom.
Čini mi se da je to neki evropski trend koji polako stiže i kod nas – ranije je bila stvar prestiža živeti u gradskom jezgru, elite su se otimale za svaki kvadrat stana, a danas se taj prostor prepušta mlađima i neižvljenima, dok se sa pojavom kolevke porodice sele ka periferiji. Te periferije, gde ubrajam i Kać, sve su bliže gradu i sve opremljenije i osposobljenije da samostalno funkcionišu – čini mi se da kaćka infrastuktura danas može zadovoljiti gotovo sve potrebe meštana, pa nema potrebe da građani malo-malo trčkaju do Novog Sada i nazad.
Što zbog porodičnih, što zbog poslovnih obaveza, retko stižem da se opustim i posvetim sebi, ali kada ugrabim malo vremena, volim da popijem kafu u „Taurusu“. Dok je prostor tog kafića preko dana prilagođen ljudima mog profila, čini mi se da je uveče prava „Meka“ za kaćku omladinu, koja se tu, žargonski rečeno, „zagreva“ pre nego što odluta u neki od novosadskih kafića.
Kaćka mirnoća prosto opija i „isisava“ sve frustracije, brige i nervozu iz čoveka – neretko iskoristim slobodno vreme da sa suprugom prošetam obližnjim ulicama i mogu vam reći da naizgled monotone i ponekad beskrajno dugačke kaćke ulice zaista deluju terapeutski na čoveka.
Kać spadaju u red atipičnih naselja - ne postoji rivalsko selo sa kojim se, pod lupom, poredi i najsitniji parametar razvoja, nema "srpskog" i "mađarskog" dela sela, a od svog fudbala, Kaćanima je najmiliji - rukomet!
Opširnije: Kać, selo malo, za Jugović sve bi dalo »
14. februar 2012 • 17:59
> 10:38
|
Branislav Pavlica

Večita i važna dilema za nas Salajčane uvek je bila - da li je Novi Sad nastao od Salajke ili Salajka od Novog Sada?
Opširnije: Priča o Salajki »
Strana 1 od 4