Kać, selo malo, za Jugović sve bi dalo
Kać spadaju u red atipičnih naselja - ne postoji rivalsko selo sa kojim se, pod lupom, poredi i najsitniji parametar razvoja, nema "srpskog" i "mađarskog" dela sela, a od svog fudbala, Kaćanima je najmiliji - rukomet! Čak je i centar širi od stereotipne slike trougla škola-pošta-crkva. Istina, tu su i škola i pošta i crkva, ali je tu i velelepno zdanje Svetosavskog doma, kombinacije mini tržnog centra i sportske hale, koji s pravom nosi nadimak "kaćke lepotice".

Ponos sela, dakako je rukometni klub Jugović - meštani, doduše, umesto onoga "klub" preferiraju akademija, jer su brojni legendarni asovi ponikli baš iz redova "plavo-belih", a gotovo da ne postoji kaćki klinac koji nije odradio makar par treninga maštajući da će postati neki novi Vujin, Ilić ili Šešum... Jugović je, inače, jedini srpski klub koji je u muškoj konkurenciji od raspada SFRJ uspeo da se domogne evropskog trofeja - u klupske vitrine Kaćani su 2001. dodali i pehar namenjen pobedniku tzv. Čelendž kupa, a posle finalne utakmice u selu je zavladalo slavlje koje se i danas prepričava.
Sa nešto manje uspeha funkcionišu i drugi članovi SD Jugović - fudbaleri su već godinama zacementirani u sredini tabele vojvođanske lige, dok iskorak napred često naprave šahisti, a za žensku sekciju kluba jedno vreme je nastupala i čuvena Alisa Marić.
Pored Jugovića, Kaćani se diče i svojom mecenom - pokojnim Gojkom Kunovcem, nekadašnjim vlasnikom firme Unimet D.O.O. koji je nesebično godinama ulagao u ovu varoš, a pred smrt se čak ponudio da iz svog džepa plati uvođenje kanalizacije, ali se taj predlog nije svideo jednoj od prethodnih garnitura gradskih vlasti. Kanalizacija jeste jedina kaćka rak rana - sve ostalo su Kaćani ili imali ili dobili - pijacu, solidno opremljenu školu, sređen vrtić, nekoliko marketa koji bi bili konkurentni i na gradskom tržištu, dve sportske hale...

Koliko je Kać specifičan pokazuje i kontrasna slika na različitim krajevima sela - na samom ulazu, Petrovo naselje, nekada neuređena izbeglička mahala koje je vremenom prerasla u pravu "varoš u varoši" - nešto pre izlazne table, "Sunčani breg", tipsko naselje satkano od montažnih kućica po ugledu na američka seoca. A posebna atrakcija je raskrsnica na uglu Svetosavske i Šumadijske ulice, gde je verovatno jedina bandera u ovom delu sveta koja stoji nasred raskrsnice, baš na mestu gde bi saobraćajni policajac mogao da se smesti kada reguliše saobraćaj.
Kać njegovi stanovnici vole, uklapaju se savršeno u ovo mirno mesto nadomak vojvođanske prestonice, dosta njih je došlo i sa strane, ali to nikada nije bio problem, niti prepreka za dobre komšijske odnose, međusobno poštovanje i druženje. Od Kaćana ćete uglavnom čuti lepe stvari o njihovom selu...
Zoran Lovreković
Univerzitetski profesor, otac troje dece, pobornik obrazovnih reformi
Rekao bih pre svega da je Kać mesto stvoreno za porodične ljude, roditelje i one koji to planiraju da postanu - ovde nema sumnjivih mladića koji se noću šetaju sa kapuljačama, kafića iz kojih muzika trešti do pet ujutru, buke, svađe...
A, opet, Kać nije selo u onom klasičnom smislu - populacija je dosta urbana, mladi se školuju i studiraju u Novom Sadu, ljudi tamo rade. Grad je na svega 15-ak kilometara, što je previše daleko da bi loše stvari stigle iz grada, a dovoljno blizu da ne budemo zabačeni i udaljeni.
Ja sam, inače, došao sa Limana pre desetak godina i uprkos činjenici da je u početku bilo teško adaptirati se, sada se ni lud ne bih vratio gradskom asfaltu i konstantnom stresu koji on nosi sa sobom.
Čini mi se da je to neki evropski trend koji polako stiže i kod nas - ranije je bila stvar prestiža živeti u gradskom jezgru, elite su se otimale za svaki kvadrat stana, a danas se taj prostor prepušta mlađima i neiživljenima, dok se sa pojavom kolevke porodice sele ka periferiji. Te periferije, gde ubrajam i Kać, sve su bliže gradu i sve opremljenije i osposobljenije da samostalno funkcionišu - čini mi se da kaćka infrastuktura danas može zadovoljiti gotovo sve potrebe meštana, pa nema potrebe da građani malo-malo trčkaju do Novog Sada i nazad.
Što zbog porodičnih, što zbog poslovnih obaveza, retko stižem da se opustim i posvetim sebi, ali kada ugrabim malo vremena, volim da popijem kafu u "Taurusu". Dok je prostor tog kafića preko dana prilagođen ljudima mog profila, čini mi se da je uveče prava "Meka" za kaćku omladinu, koja se tu, žargonski rečeno, "zagreva" pre nego što odluta u neki od novosadskih kafića.
Kaćka mirnoća prosto opija i "isisava" sve frustracije, brige i nervozu iz čoveka - neretko iskoristim slobodno vreme da sa suprugom prošetam obližnjim ulicama i mogu vam reći da naizgled monotone i ponekad beskrajno dugačke kaćke ulice zaista deluju terapeutski na čoveka.
Ovo je bila kratka priča o Kaću, a u petak pišemo o Limanima 3 i 4.
U međuvremenu, sem naših objavljujemo i Vaše priče, a najbolje će biti nagrađene. Glavna nagrada je četiri noćenja u Pragu za dve osobe. Tekstovi će biti objavljeni na ovom portalu, uz uredničku korekciju.
Ako želite da pišete, adresa je:
Ova adresa el. pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli
.