INTERVJU Miomir Petrović: Korporativni fašizam neće slomiti pojedinca

Svet će spasiti ljudi koji ne mogu više da izdrže remodelovanje logike. Obični ljudi. Potomci onih koji su se toliko puta do sada organizovali, naoružali i pobegli u nekakve šume koje su sada digitalne, ali istovetno neprohodne i pogodne za gerilsku borbu, kaže profesor koji trenutno živi u Fudžeiri, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gde predaje na HCT ženskom koledžu.
INTERVJU Miomir Petrović: Korporativni fašizam neće slomiti pojedinca
Foto: 021.rs (Maja Vukomanović)

"Persijsko ogledalo", "Arhipelag", "Libansko leto", delimično i "Kuća od soli", knjige su u kojima je tematizovao Orijent, a onda je taj čudesni Istok ušao u njegov život u vidu profesure na ženskom koledžu (Higher College of Tecnology) u gradu Fudžeria u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Autor ovih knjiga je Miomir Petrović, pisac, redovni profesor na beogradskom Institutu za igru, dramaturg, teoretičar umetnosti, ili ukratko, čovek na tragu onih koji su nekada činili istinsku elitu ovog regiona. U razgovoru za 021.rs ispričao je kako se obreo na toj egzotičnoj destinaciji, govorio je o tome zašto je poguban trend po kojem je horizontalno superiornije od vertikalnog, zašto je iluminacija nemoguća kada brzina zameni dubinu, te zašto korporativni fašizam neće slomiti pojedinca.

021: Kada čujemo da neki ovdašnji profesor predaje na Sorboni, Harvardu, Jejlu, Oksfordu, Stanfordu... to je nekako normalno, ali čuti da neko iz Srbije predaje u Fudžeiri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, to nije baš često, moglo bi se čak reći da je i egzotično, i intrigantno. Kako ste se obreli tamo, šta predajete, ko su studenti, kakvi su, kako vam izgledaju razgovori sa njima? 

Petrović: Naravno da je egzotično, ali mislim da vaše pitanje dolazi iz ugla, inače meni veoma bliskog, generacijskog uverenja o "belom svetu" kao boljem i uređenijem mestu od naše Jugoslavije, pa SCG, pa Srbije. Vidite, vreme se promenilo a i mi u njemu. Tako su ambicije da predajete, kako kažete na Sorboni, Harvardu, Jejlu… postale relikt epohe koja više ne postoji ni na Sorboni, Harvardu, Jejlu…

Ukoliko ste politički osvešćeni, grubo rečeno antiglobalistički nastrojeni, a u isti mah i NVO ili partijski neaktivni, pomenute katedre sigurno ne očekuju takvog nekog, pogotovo iz Srbije. Pa ni da ste dobitnik Nobelove nagrade za humanističke nauke ili književnost.

Da je intrigantno, jeste. Mislim da smo zato kao porodica i došli ovamo. Bar na neko vreme. Ostao sam profesor na beogradskom Institutu za umetničku igru i to mi je jako važno, jer je to kolektiv u kome sam plivao poslednjih godina kao riba u vodi. Uostalom, tamo sam stekao i zvanje redovnog profesora. Jedan moj prijatelj mi je nedavno rekao - a da je upoznat sa onim opusom mojih romana koji bi se mogao nazvati "orijentalnim" - da nije mene profesura na Orijentu našla, koliko sam je ja prizivao! Možda je to i tačno. Moja fascinacija bliskošću Orijenta i naše otadžbine, svim tim prožimanjima i sudarima, možda me je ovde i dovela.

Obreo sam se ovde na poziv mojih bivših studenata, dakle mlađih ljudi koji su nakon mnogih profesionalnih (ne)prilika u Srbiji, iako su bili briljantni studenti, ovde pronašli sebe. Eto, to govori i o vezi profesora i studenata ali i o akademskim prilikama u Srbiji. Predajem svoje matične, književne, naratološke i dramaturške predmete: Creative Writing, Screen Culture, Digital Storytelling.

Radim na Departmanu za primenjene medije na najvećem državnom univerzitetu u Emiratima, Higher College of Technology. Ovaj sistem ima 14 kampusa u svih sedam Emirata. Radim na ženskom koledžu i predajem isključivo studentkinjama budući da je ovde školovanje još uvek polno odvojeno. Moje studentkinje su, što priznajem da nisam očekivao, dobro informisane i generalno zainteresovane da postanu televizijski i filmski reditelji.

Ono što je pak problem za iskusnog profesora iz Evrope je određena internost i tabuiranost u pogledu avangradnih književnih i filmskih pravaca. Ponekad je zaista teško. Očekujete od njih sasvim prirodno nešto na šta one nisu sigurne da li su spremne. Delikatna je to granica. Razgovori s mladim ljudima o umetnosti su, s druge strane, na bilo kom meridijanu, uvek iluminantni. Ukoliko volite svoju profesiju. Mladi podmlađuju vaše stavove o umetnosti. To je ono što kao pisac uvek štedro koristim.       

021: Koje je mesto nauke i znanja u tom svetu u kojem tamo predajete? Da li je znanje na nekom pijedastalu, ili je u kalu politike kao kod nas? Da li je politika ispred struke? Da li se može reći da se na tim, za nas novim mestima za sticanje znanja, rađa nova svetska elita?

Petrović: Tu vas moram malo razočarati. Kao i sebe. Da se ne zanesemo ponovo, generacijski. Kako je reč o američkom kurikulumu u obrazovanju i ovde u Emiratima, mesto nauke ili znanja je na rudimentarnom nivou. Praktičan rad, brzi kursevi. Nešto što je kod nas, na našu nesreću, odavno uvela Bolonjska deklaracija. Bojim se da će ona u Srbiji, i uopšte u Evropi, uskoro biti zamenjena još "efikasnijom" parabolom, kako to ovde vole da kažu (sic!). "Brzina namesto dubine".

Ali, pazite, to je svetski proces. Snižavanje nivoa, ta mondijalistička sprdnja sa terminom "intelektualno", ta ideja o tzv. kreativnim industrijama, kao da ozbiljna umetnost može biti industrija… Uopšte ideja da je horizontalno superiornije od vertikalnog, sve je to problem koji ovde uočavam više nego u dosadašnjoj karijeri. A predajem od 1998. godine.

Pazite, politika, u množini, više nema u klasičnom smislu nigde na svetu. Postoji samo jedna, globalna, anglosaksonska. U tim koordinatama vi ste kao klasičan profesor uvek na tankoj liniji da preterate u intelektualizmu.

Uostalom, već sam opominjan da studentima pružam više od zacrtanog programa. Možete mi verovati, ili ne. Ali zamislite, ukoliko su moje opservacije tačne, šta se to onda očekuje od profesora budućnosti?

Moj sin, srednjoškolac, ovde pohađa elitnu britansku gimnaziju. Nailazi na iste takve teškoće, "teškoće usled lakoće".    

021: Svako, pa i najobičnije putovanje za čoveka može biti "neki mitski Istok", neko otkrovenje, ali Istok je ipak suštinski "put u središte svetlosti koja gori". Šta za pisca znači odlazak na Istok? Nove teme, svakako, ali da li gledanje sveta i vremena iz te perspektive daje neki posve novi ugao doživljaja sveta onoga ko se izmestio iz svoje domicilne geografije?

Petrović: Uvek. Tako je. Ali, pazite, ne bih da se ponavljam. To sam već opisao u tim mojim "orijentalnim romanima". Sličnosti Orijenta i Srbije su u nekakvom kontemplativnom smislu dert, prijatna i bolna melanholija za prošlim, sevdah, uživanje u patnji. Neshvaćenost, civilizacijska, geopolitička odbačenost, svetlost Istočne zvezde. To su sličnosti. Razlike su mnogobrojne. Ko je tu od koga u istorijskom i migracionom smislu dobio uticaj, to su teme nekog naučnog simpozijuma koji bi večno, čini mi se, trajao.

Pokušajte da te ključne reči koje sam naveo u prvoj rečenici prevedete i predstavite Britancu, Amerikancu, Kanađaninu! Neće razumeti baš ništa od toga. Prevedite stanovniku Bliskog Istoka bez obzira na konfesiju… ma, ne morate prevoditi.

Ne zaboravite, pravoslavni živalj svojoj zapadnoj braći u krstu (ili križu) podjednako je Orijent kao što je nama Avganistan. To je za njih nešto suludo, okrenuto ka prošlosti, nešto što je melanholično vezano za pređašnje, a ne za progres, zaradu, velike planove.

Uostalom, duša Istoka je za zapadnog Evropljanina podjednako nevažna i bespredmetna, jer je njima neobjašnjiva, kao što su nama, u stvari, neobjašnjivi i bezrazložni duševni prostori materijalističkog zapada. Ko je je tu u pravu? Niko i svako. To je, naprosto, tako.

021: Vreme kojem svedočimo poslednjih meseci višestruko je uznemirujuće: čovek je na vetrometini agensa kojeg ne vidimo i ne znamo ništa o njemu, ali i svakojake gluposti i neodgovornosti. Paradoksalno, izuzetno egocentrično vreme koje živimo u kojem je ja/pa/ja postao vrhunski bog, suštinski nema jedinku u fokusu: biće sve više ljudi bez posla, sve više izgubljenih, razočaranih, koji – poraženi - odustaju od borbe i života, završavaju na šank linijama, na drugim izgubljenim mestima, kao duhovni homlesi… Rizikujući da zvuči patetično, ipak pitanje: ako je i umetnost u ovom trenutku lock down, ko će spasiti svet? Odgovorni pojedinac? Koji nikako da se rodi?

Petrović: Ne treba biti preoštar i defetistički nastrojen. Prvo, zadatak umetnosti nije da spasava svet. Njen zadatak je da upozorava svet. Čini mi se da je moj poslednji roman "Black light" (Laguna, 2018) bio upozorenje. Maleno. Lično. A pisao sam ga, kao i svaki pisac, zbog zebnje, a ne posedovanja nekakvih informacija o ovom infektivnom ludilu u koje smo svi ubačeni.

Niko nije mogao da pretpostavi da će se totalitarna i na medijskim manipulacijama bazirana transnacionalna "civilizacija" tako poigrati s nama kao što se igra ovim virusom. Ne, ne umanjujem njegov jeziv i neporeciv značaj i broj preminulih, ali svaka televizijska, globalna predstava mora imati i dovoljan broj pravih žrtava, bog im dao rajsko naselje.

Totalitarizam je otpočeo svoju novu ofanzivu. Ali i mi ćemo kontra-ofanzivu. Još uvek nije zrelo, ali biće. Ko će spasiti svet? Ljudi koji ne mogu više da izdrže remodelovanje logike. Obični ljudi. Potomci onih koji su se toliko puta do sada organizovali, naoružali i pobegli u nekakve šume. Sada su te šume možda digitalne, ali su istovetno neprohodne i pogodne za gerilsku borbu.

Setite se šta kaže Sartr u drami "Muve". Parafraziram ali, otprilike da je najveći strah tirana u tome što duboko u sebi znaju da je čovek, napose, slobodan. Mislite da će korporativni fašizam slomiti pojedinca? Ne, trenutno beskičmeni, gotovo duševno ubijeni pojedinac će prestati da trpi šefa i njegove mejlove i… izmaštajte posledice sami.  

021: Ovih dana sa nevericom gledamo kako se ljudi i dalje neodgovorno ponašaju prema svom životu, pokazali su to čim je policijski čas ukinut, onda na izborima, pa i sada ne poštuju preporučene mere koje bi koliko toliko mogle da pomognu da se epidemija ne širi, bar ne tom brzinom. Zapravo, kada bolje razmislimo, političari nikada nisu vodili računa o nama, toga smo morali postati svesni i zato se sami moramo pobrinuti za sebe, pa i ovoga puta, štititi druge i sebe, kad već oni nemaju pojma šta rade. Zašto ljudi ovde nemaju dovoljno razvijenu svest o drugom, o zajednici, pa i sebi samom? Da li istočna kultura u kojoj sada živite, ima kao mi ovde taj nekrofilski hedonizam, hedonizam po svaku cenu, pa i cenu zdravog razuma?

Petrović: Ne. Da krenem od kraja. Ni orijentalni čovek nije daleko od nas. U njemu nametnutom potrošačkom mentalitetu tek je on hiper-egoista. A svaki hiper-egoista veruje svemu što čuje. Ovde imamo drugi problem. Ovde se lokalni živalj kupa u moru i roni sa hirurškim maskama na licu. Ne problematizuje kontekst svog kupanja u Indijskom okeanu kao kontraindikovan zaštiti maskom od kovida. Tek biste se ovde nasmejali dobro u tim epizodama iz svakodnevnog zivota.

Rekoh nedavno: Trebalo bi da smo naučili, makar i tokom naših traljavih 30 godina iskustava u demo(no)kratiji, da postoje struka i "politika". One su, nemojte da se pravimo virgo intacta, zauvek i neporecivo razdvojene i kontraindikovane. To smo shvatili, nadam se. Prva isključuje drugu i obrnuto, to je drastično jasno.

Prvo: to je globalna pojava, a ne lokalna. Srbija nije izuzetak, nego pravilo. Drugo: "političko" je uvek finansijsko. I ništa drugo, budući da ideologija više nema. Treće: ko je zaista stručnjak nema mu mesta u "političkom" habitusu.

Ko je formalno "stručnjak", a dobro zna da je neznalica, taj prirodno ulazi u "politički" habitus. On ne želi da poveruje, ali mi znamo, da je tim činom zaista verifikovao svoju "stručnost". On je niko u struci, ukoliko već sebe pronalazi u političkom narativu. On je luzer koji bi da zaradi nešto ekstra na svojoj, kako-tako stečenoj diplomi. Ovo se odnosi na sve struke, kao tradicionalne tekovine čiji se predstavnici udruže sa "političkim". To znači da ako ste... sudija, filozof, građevinar, ekonomista, zumba instruktor, matematičar, sportista, urbanista, filatelista, fizičar, astronaut, putar, automehaničar, psihijatar, dramaturg, ekolog... a sebe vidite u "političkom", onda niste struka.

To je dobra vest usled ovih loših. Dakle, hvala bogu što se struka i "politika" sada lepo i jasno prepoznaju. Na nama je kome ćemo verovati.

Kako prepoznati stručnjaka? Po tome što se ne pojavljuje u medijima, a naročito po tome što ne prihvata nameštenja. To je svet anglosaksonskih laži u kome živimo. Tužno, ali nije misteriozno. Lihvari za lihvare, mi za sebe. Kao ranohrišćani u katakombama. Pamet u glavu, medije iz glave!

  • Branka

    27.07.2020 17:38
    Cestitke
    Odlican interviju! Skoro nisam procitala tekst o našim “prilikama i neprilikama” tako jednostavan i u isto vreme duboko istinit i sažet. Odlična pitanja i još bolji odgovori. Volela bih da u našim medijima ljudi ovako razgovaraju, da se piše jasno i istinito, bez ružnih poredjenja i često čak i vulgarno.
    Biti pošten prema sebi i svojim uverenjima, ne upasti pod točkove materijalnog” ( sve u skracenoj verziji - na brzinu”) je ozbiljan podvig u novije vreme. Drago mi je da sam procitala ovaj interviju. Vraća nadu u dobrog čoveka i intelektualca.
  • Neša

    09.07.2020 14:18
    Briljantno. Alal vera i svaka čast!
  • Boki

    07.07.2020 18:10
    Melem za dušu
    Svaka čast za ovakav vanserijski intervju. Pohvale za gosta, ali i za autorku.
    Ovo je, tokom čitanja, bio pravi melem za dušu

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.