Istorija Novog Sada: Grad iznikao iz pepela

Centar Novog Sada urbanistički je oblikovan nakon besomučnog bombardovanja i velikog razaranja 12. juna 1849. godine, a preduzetnim novosadskim trgovcima i zanatlijama mnogo je pomoglo 1,5 miliona funti povoljnog zajma Centralne banke Austrougarske.
Istorija Novog Sada: Grad iznikao iz pepela
Foto: 021.rs

Piše: Živan Lazić

Početkom 19. veka Novi Sad je bio mala varoš na periferiji velikog carstva. Vodio je miran, patrijarhalan život, a zanatlije brojnih nacionalnosti - Srbi, Mađari, Nemci, Cincari, Grci - bili su cehovski dobro organizovani.

Kako se u jugoistočnoj Austrougarskoj kapitalizam mnogo brže razvijao u poljoprivredi, građanski sloj je bio u samom začetku i činili su ga sitniji trgovci i zanatlije. Nešto ubrzaniji ritam u gradu primećen je tek nakon što je 1836. godine otvorena prva parobrodna stanica.

Uski, a dugi placevi

U gradu je bilo dobro stojećih, pa i imućnih porodica, ali nije bilo i još zadugo neće biti, izrazitog bogataša. Struktura stanovništva je za posledicu imala izdeljenost građevinskog zemljišta na neuobičajeno velik broj parcela; niko nije imao dovoljno para da objedinjavanjem obrazuje prostor koji bi velikom dužinom izlazio na neku od centralnih gradskih ulica.

Ovakva urbanistička matrica sačuvana je do današnjih dana. Osnovna mreža centra može se uočiti još na Karlšmitovom planu iz 1745. godine, na kome su, inače, jasno iscrtane pozicije gradskih hramova i grobalja.

Kako je ceo Novi Sad naseljen na prvoj dunavskoj aluvijalnoj ravni, reka je često plavila. Najveća poplava grada 1770. godine ostala je zapamćena po podrivanju i oboranju gotovo svih kuća izvan zone na najvišoj koti.

Takav položaj je korišćen da placevi koji su i od glavnih ulica vodili do bara budu dugi. Vidljivo su i danas u prolazima između Zmaj Jovine i Ilije Ognjanovića ulice nastale izgradnjom stražnjih segmenata dugih placeva čelom na glavnom sokaku.

Orijentalan izgled

U centralnim ulicama bile su radnje i stanovi trgovaca i zanatlija, ostale reone činile su baštovanske kuće. Tek u okolini nalazili su se klasični ratari, a odatle je u grad pristizalo i novo stanovništvo.

Analizom kosine krovova, istoričarka umetnosti Olivera Milanović - Jović je etablirala mišljenje da su već krajem 18. veka u Novom Sadu počele da se zidaju spratne zgrade u stilu baroka, kasnije sa elementima klasicizma, prvenstveno u glavnim ulicama.

Mihajlo Polit Desančić, istaknuti pravnik, novinar i lider srpskih liberala, piše da je početkom 19. veka grad još imao poluorijentalnu fizionomiju, sa doksatima i rogljevima. Dućani su bli sa ćepenicima, kuće su imale široke streje.

Polit precizira da se i kada je jaka kiša padala moglo ići po suvom i to čitavim Dunavskim i Ćurčijskim sokakom. Dodaje da Dunavska "sliči na orijentalni bazar".

U centralnoj zoni mnoge kuće su spratne; u prizemlju je trgovina ili zanatska radnja, magacini, skladišta i pomoćne radionice su u dubini placa, dok su stambene prostorije na spratu. Uvođenjem takozvanog kućišnog broja, od 1819. godine uvedena ja evidencija i adresiranje kuća i parcela.

Početna urbanistička pravila

U gradu su bile dve štamparije i četiri knjigovezačka majstora, što ukazuje da se vodilo računa o obrazovanju i kulturi. Uostalom, već su osnovani srpska gimnazija, Letopis Matice srpske i čitaonica, pa je posla za štampare i knjigovesce bivalo sve više.

Razvoj naselja doveo je i do prvih sporova, pa je grad još 1785. obavezao građane da pri zidanju kuća podnesu plan. Nekoliko sezona kasnije, uredbu pooštrava odredbom "da svi koji grade moraju podneti plan, voditi računa o higijeni, održavati postojeću strukturu grada i izbegavati sukobe sa komšijama".

Još potpunija urbanistička kontrola postiže se 1819. angažovanjem Antona Baura za prvog gradskog mernika (geodetu).

Surove borbe

Bunu 1848/49 godine varoš je dočekala sa oko 18.000 žitelja i neugodnim obeležjem gradića neprijateljskog prema Carevini. Početna burna zbivanja zaobilaze grad.

Istoričar Arpad Lebl je opisao da su zaraćene strane - pobunjeni Ugari, podstaknuti naglim razvojem liberalizma i carske trupe, kojima osta verna masa naroda ostalih nacionalnosti - vodile borbe oko utvrda u okolini, prilično daleko od grada. Borbe su bile surove, gotovo do istrebljenja, sa obe strane.

Grad je ciljno uspevao izbeći sukobe, mada se srpska elita, većinom odana Beču, žestoko podelila. Nevolje su počele početkom juna 1849. kada u Novi Sad stižu carske trupe sa ciljem da osvoje Petrovaradinsku tvrđavu, snažno uporište pobunjenika.

I dalje nije bilo pucanja, mada je vojska neprekidno ulazila u stanove domicilnih žitelja navodno tražeći skrivene saradnike pobunjenika.

Bombardovanje, požar, krađe

Nevolje počinju 11. juna kasno uveče, kada carski general Drašković, bez vidljivijeg razloga, naređuje trupama da napadnu mostobran. Napad je doživeo fijasko i vojska se ubrzo i sa mnogo gubitaka povukla, ali su pobunjenici sa tvrđave nastavili da granatiraju.

Do tri ujutru grad je sav bio u plamenu, a vetar je doprinosio širenju požara sa krov na krov. Očevici su zapisali da se nebo zasijalo od vatre, a neprekidna paljba trajala je do kasnih podnevnih sati.

Požar, međutim, nije smetao vojnicima da po gradu počnu pljačku, tim pre što se stanovništvo izmestilo, pravoslavno na severni rub grada, katoličko u Futog i Petrovaradin. Posledice behu jezive - od 2.812 kuća u gradu samo je 808 ostalo celovito, uglavnom na krajnjoj periferiji.

U centru grada je sve razoreno, jedino su Uspenska crkva i nekoliko kuća u blizini ostale čitave. Izveštaji očevidaca su bili katastrofični, kasniji prikazi dali su realniju predstavu.

Grad je stradao od požara mnogo više nego od samih đuladi, ali je i pljačka bila jeziva. Što u požaru, što krađom, nestala je imovina Novosađana decenijama akumulirana.

Zauvek su nestala i kulturna dobra, kućne biblioteke, među njima i Jovana Hadžića sa preko 3.000 naslova i pripremljenom Istorijom srpskog naroda.

Đule u Dunavskoj i Zmaj Jovinoj

Plamen je obuhvatio grad u celosti, nestali su i voćnjaci udaljeni od centralne zone. U centru, pak, svi krovovi su bili spaljeni, rogljevi izgoreli i na zemlji.

Sravnjene su Zmaj Jovina, Dunavska, Miletićeva, Pašićeva, Futoška i sve manje ulice, a stradala i Temerinska kuda se carska vojska povlačila. Osim srpskih hramova, izgorele su i sinagoga, adventistička i jermenska crkva.

Grad je nekoliko nedelja posle bombardovanja bio gotovo prazan, a pobunjenici su 30. jula oformili svoj magistrat. Vladimir Mitrović, istoričar arhitekture, mišljenja je da razorna moć đuladi u to vreme nije bila velika, te da su štete od požara, ali i pljačke, neuporedivo veće.

Đulad koja još stoje u međuspratnom pojasu zgrade u Dunavskoj 2, odnosno u pasažu u Zmaj Jovinoj kod knjižare "Most" idu u prilog ovakvoj oceni.

Život u mukama

Nemački putopisac Sigrfrid Kapeš je nekoliko meseci nakon tragedije prošao ovim krajevima i zapisao:

"Od nekadašnjih dvadeset ostalo je samo šest hiljada stanovnika. Sklonili su se u kućicama i kolibama na severnom rubu varoši. Tu žive skučeno, izloženi svim mukama oskudice i boleštinama grozničave klime, čije se zlo udvostručava življenjem u ovakvim uslovima".

Ceni se da se do 1852. godine u grad vratilo ne više od sedam hiljada stanovnika, a posledice razaranja, uprkos agilnoj obnovi koja će uslediti, bile su vidljive i 1860. kada je zabeleženo da je "od bune ostalo više nego 500 srušenih kuča". Za neveliki gradić to je bio strahoviti udar.

Gradska delegacija u Pešti i Beču

Ipak, relativno brzo, život se počeo polako vraćati u grad. Obnovljen je magistrat, a krajem novembra je desetočlana delegacija, na čelu sa Jovanom Subotićem, poslata u Peštu i Beč da traži zajam za obnovu Novog Sada.

Delegaciju je u Pešti primio glavni upravnik Ugarske general Hajdu, do koga su dospele vesti da je grad potpuno uništen i da se u njemu ne može živeti. Na izlaganja Subotića da se mnogo toga može obnoviti i da u gradu već živi 8.000 duša predložio je da se varoš izmesti na dovoljnu udaljenost od tvrđave, predlažući placeve naspram Kamenice za novu lokaciju.

Povoljan kredit iz državne kase

U Beču su Novosađane primili ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Bah i guverner Sene koji predlaže "dati četiri miliona forinti kredita kako bi ljudi moglo svoje kuće nazidati".

Povoljan prijem u carskom Beču delegacija je iskoristila da zatraži ukidanje uredbi vojne uprave o zabrani obnove kuća, te o nameri da "se sve kuće u Brukšancu granatom razore". Na kraju je iz osiromašene bečke kase Novom Sadu odobreno 1,5 miliona funti kredita, pod uslovima povoljnim kao da je reč o davanju.

Izabran je petočlani odbor za odobravanje kredita građanima. Uslov je bio da se novac koristi striktno za obnovu srušenih kuća, ne i za izgradnju novih.

Prva rata dobijala se po podnošenju plana obnove, druga kada se nabavi materijal, treća kada obnova bude do pola gotova. Prednost su imala zdanja u centralnim ulicama, Zmaj Jovinoj, Miletićevoj, Dunavskoj, Futoškoj, Pašićevoj, u kralja Aleksandra, Temerinskoj, a za manje, bočne ulice takođe u centru, tek ako nešto pretekne.

Dolazak Đerđa Molnara

Planove obnove je pregledala nadležna inspekcija u Temišvaru; inženjer Johan Roter je ne samo potpisivao, već i mnoge planove precizirao, korigovao. Obnova je trajala desetak godina, intezivna naročito u prvih pet.

U Novi Sad su se sjatili majstori iz Carevine, u Istorijskom arhivu brukmajstore nalazimo jedino u ovom periodu. Mitrović posebno uočava iz Pešte pristiglog Đerđa Molnara, kasnije izraslog u najvećeg novosadskog preduzimača i graditelja.

Zatečeno stanje kuća je umnogome determinisalo karakter obnove. Zadržane su uske, a dugačke parcele, prvi nivo je i dalje bio za poslovne aktivnosti, sprat za stembene prostorije.

U dvorištu su obnavljene pomoćne, magacinske i skladišne sobe.

Vodeći preduzimač i graditelj

Molnar brzo stiče glas sposobnog i vrednog majstora, koji se razume i u izradu planova i finansijske kalkulacije. Svestranost će mu biti od značaja u borbi za sticanje pozicije vodećeg graditelja.

Tokom obnove, podigao je četrdesetak zdanja, počevši od prve, u Pašićevoj 4, gde je za porodicu Luburić nazidao zdanje sa trgovinom i stanom na spratu, uz dosta pomoćnih prostorija. Bio je praktičan i izgradnju je prilagodio željama investitora, štedljivih trgovaca kojima nije bilo do stila i estetike, već da stanove, radnje, dućane i magacine što pre dovedu u korektno funkcionalno stanje.

Imao je samo 22 godine kada je 1850. stigao u Novi Sad, da bi se pet godina kasnije oženio i zauvek ostao. Porodici je izgradio kuću na Trifkovićevom trgu 1, u kojoj je jedno vreme živeo i poznati književnik.

Radni uzlet imao je i u periodu 1867 - 1881. godina kada u Nikolajevskoj školi podiže Srpsku osnovnu školu, a bolnicu na mestu današnje Elektrotehničke škole u Futoškoj ulici. Zida nekadašnju industrijsku klaonicu, te, danas takođe nepostojeću, Građansku dvoranu u svom komšiluku.

Putujući majstori

Kao spomenik Molnarovog graditeljstva ostaju Župna crkva u Novom Sadu, popularna Katedrala i novosadska Gradska kuća, obe podignute pred kraj veka i pred smrt najpoznatijeg novosadskog preduzimača.

Veći deo obnove nakon bombardovanja 1849. godine obavili su putujući majstori. Od Novosađana u arhivima nailazimo samo još na Andreasa Hanesa, zidara i člana petočlanog odbora za odobravanje kredita.

Više je radio projektovanje i izradu finansijske kalkulacije, ali, kada je trebalo, upuštao se i u izvođenje radova. Tako je isplanirao obnovu zdanja Srpske pravoslavne zrgade u Zmaj Jovinoj 4, više zgrada u Futoškoj i Miletićevoj ulici, dok je u Dunavskoj oblikovao zdanja broj 1, 11 i 31.

Od majstora pristiglih sa strane, Alojz Cocek je ostao u Novom Sadu i kasnije ostvario uspešnu projektantsku karijeru.

Vreme klasicizma

Obnova grada je bila relativno kratkotrajna, ali uspešna. Definitivno je izgled orijentalne kasabe u perifernijim i delu centralnih gradskih ulica zamenila zdanjima klasicizma, sličnim kao u drugim manjim austrougarskim gradovima.

Milanovićeva i Mitrović su zabeležili da su tokom obnove i brojne barokne građevine zamenjene zidanim u stilu klasicizma. Ostale su samo Plebanija, Raletićeva palata i zgrada na uglu Zmaj Jovine i Dunavske.

Prepoznatljive su po mnogo strmijim krovovima, sličnim kao na baroknim draguljima u Podgrađu.

  • Lotre

    05.05.2018 12:18
    @bolens
    Vojvodina je jedno kratko vreme posle Velikog rata bila sever srbije, i onda je postala severoistok Jugoslavije.
    Od Zlobodana naovamo, Vojvodina je anektirana, obespravljena, opljackana, nasilno (pre)naseljena i od tada je ona sever srbije samo u glavama srBskih talibana koji nece da puste svoju zrtvu dok je ne povuku u provaliju zajedno ss sobom.
  • Dolma

    04.05.2018 07:52
    Naučite nešto
    Austrougarska je osnovana ne 1856. godine već tačno 1867. godine do tada to je bilo Austrijsko carstvo (1804-1867), a ne nekakva Austrougarska.
  • bolens

    04.05.2018 01:48
    @lotre
    Tačno je da Vojvodina nikad nije bila sever Srbije, al eto, to jeste u poslednjih 100 godina, zato to treba proslaviti kako valja ove godine, jer to je jedna od retkih teritorija koju su Srbi uspeli da osvoje i nastane u većini! Srbi su izgubili područje Crne Gore, Hrvatske,Kosova, Bih, a Vojvodina je naseljena baš Srbima iz tih krajeva, i svi će vremenom na kraju biti vojvodjani.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Novi Sad - Vesti