Zaboravljeni treneri

Ne tako davno, Vlada Vojvodine je ustanovila nagradu "Vihor" najboljim timovima i takmičarima Pokrajine.

Dodeljuje se u dve kategorije, za sportiste i sportiste- invalide. Time je pored tradicionalne "Spartakove nagrade" Sportskog saveza Vojvodine, u kojoj je, ipak, primarna nagrada za ukupni doprinos sportu, i tradicionalnog rangiranja regionalnog dnevnog lista "Dnevnik", ustanovljeno i priznanje usmereno direktno najboljima.

Ujedno je i tretman sportskih dostignuća postavljen na isti nivo kao i uspesi u drugim segmentima života.

Svetski dometi u velikom broju sportova

Rezultati sportista iz naše regije odavno su svetski zapaženi i postižu se kontinuirano. Vojvodina ima neuobičajeno širok raspon sportske aktivnosti, a velik broj je povremeno ili kontinuirano sa svetskim asovima.

Tako smo imali šampione u najstarijim sportovima poput atletike, boksa ili rvanja, ali i u mnogo kasnije afirmisanim igrama, od fudbala preko košarke i odbojke do vaterpola. U ovoj ravnici stasali su najbolji u sportovima na vodi, ali i u letenju jedrilicom, u streljaštvu, stonom tenisu, kuglanju ili tenisu.

Poslednjih godina ima zapaženih u najmodernijim disciplinama koje do maksimuma podižu adrenalin, penjanju uz vertikalan zid, brdskim vožnjama na biciklu i paraglajder letenju.

Trener je temelj kluba

Gotovo svaka od ovih sportskih aktivnosti ima i širok amaterski segment, u osnovi rekreativnu formu bavljenja šireg kruga poklonika koji nisu vrhunskog dometa. Stoga je prirodno da pokrajinska vlada nagrađuje najbolje iz delatnosti sa toliko mnogo pristalica i sa izrazito velikim brojem disciplina.

Čini se, međutim, da nedostaju priznanja trenerima, tim sportskim učiteljima bez kojih ne samo da ne bi bilo olimpijskih šampiona, već bi i naši domaći rekordi bil neuporedivo slabiji, nadmetanja skromnija, a i broj aktivnih takmičara bio sveden na minimum.

Treneri su "duša" svakog kluba, kreator svakog tima. U svetu je odavno uobičajeno da se jedan klub smatra velikim ne onda kada u njemu ponikne veliki šampion već onda kada se u njemu razvije i afirmiše veliki trener.

Iz anonimnosti do nebeskih visina

Bacajući pogled unazad, nije nam teško videti da smo najveće uspehe postigli upravo u sportovima gde smo imali i najslavnije trenere. Tako su, primera radi, Aleksandar Nikolić, Bora Stanković i Ranko Žeravica jugoslovensku košarku iz anonimnosti doveli do svetskog vrha na kome opstaje više od pola veka.

Veliki treneri iza sebe ne ostavljaju samo medalje i asove, već i svoje naslednike, kao što su u košarci Dušan Ivković, Božidar Maljković, Željko Obradović, Bogdan Tanjević, Petar Skansi, a ovi produžuju nisku uspeha. U streljaštvu smo imali nezaobilaznog Branislava Lončara, u rvanju Geđu Ivanovića, u boksu Bruna Hrastinskog, stonom tenisu Dušana Osmanagića, svi su iza sebe ostavili trajan pečat.

Pokazala se odličnom nekadašnja praksa da, kada nam zatreba, dovodimo trenere iz sportski razvijenijih sredina. Tako su kajak, naš sport sa možda najviše uspeha i osvajača medalja, u nas razvili stručnjaci iz Mađarske, koji su godinama vežbali našeg prvog asa u ovom sportu Milana Janjića, istovremeno i obučavajući domaće trenere.

Kada su ovdašnji treneri dostigli visok nivo, naš kajak je uzleteo, pa sada naši stručnjaci obučavaju i vodeće takmičare Kine, nove sportske velesile.

Godine uloženog rada

Nema ni vrhunskih sportista, ni svetskih rezultata bez talentovanih i kreativnih trenera. Njihov trud se primeti tek nakon godina i godina rada uloženih u razvoj talentovanog sportiste do vrhunskog takmičara.

Potom sledi period u kome se pokušava postići jedini rezultat koji, po prirodi stvari, sport priznaje, medalja sa najvećih nadmetanja, po mogućstvu najsjajnija. Stoga iza svake kolajne, iza svakog rekorda stoje nebrojane sezone uloženog napora i sportiste i njegovog trenera.

  • Limanac

    08.01.2018 20:25
    Svaka čast na tekstu ! Puno je nepravde prema trenerskom pozivu .od onog nepisanog pravila - kad se pobedjuje zaslužni su igrači a kad se gubi kriv je trener pa do dobijanja nacionalnih penzija .Kod nas ako trener sa svojim timom osvoji neku evropsku ,svetsku ili olimpijsku medalju ne stiče pravo na nacionalnu penziju ,ali zato njegovi igrači stiču to pravo.Oni vrlo lako dobiju otkaz kad klubu ne ide ,a najmanje dobiju nagrada kad klub uspe ,a rade jedan od najodgovornijih i najstresnijih poslova u sportu
    SRETNU NOVU 2018 svim TRENERIMA i puno uspeha u radu !!!!
  • Anonimus

    04.01.2018 14:22
    Baš lepo da ste se setili trenera, tih sportskih učitelja, koji, nevidljivi, stoje iza svakog šampiona.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Novi Sad - Sport