Čini se ostvarivim da do 2050. godine zajednica u celini ostvari plan konverzije izvora električne energije. Međutim, daleko od toga da nema problema, a najveći je nedostatak skladišta za čuvanje i kasniju vremensku distribuciju struje koju solarke proizvedu dok sunčevi zraci žestoko prže.
Kako skladišta izrazito manjkaju, često se dešava da proizvedena energija "ode u vazduh", dok konzumeri u pojedinim dnevnim periodima plaćaju veoma visoku cenu (uvozne) električne energije.
Tri večernja sata
Primer koji se u Hrvatskoj dogodio 19. juna je ilustrativan - tokom dana sunce je peklo, solarke obilato proizvodile struju, a država viškove izvozila. No, obilna ponuda je brzo početnu cenu od 112 evra po megavatu spustila na otprilike 40 evra koliko se na tržištu plaćalo veći deo podneva.
Uveče solarke prestaju sa radom, a upravo tada, pogotovo tokom leta i bogate turističke sezone, potrošnja struje naglo raste, posebno u razdoblju od 19 do 20 časova. Prošlog petka, međutim, period izrazito visokog konzuma se odužio do 22 sata.
Berzanska cena struje, koju je u tom periodu naš sused uvozio, skoro sva tri sata bila je preko 170, maksimalno 273 evra po megavatu. Tako je naš sused pre neki dan, a to se u letnjim vremenima češće dešava, danju jeftino izvozio struju da bi je uveče uvozio po dva, tri, pa i četiri puta višoj ceni.
Razlog ovog apsurda je u nedovoljnom broju skladišta za energiju i njihovoj nedovoljno dobroj povezanosti sa elektromrežom prenosnog sistema. Zapravo, Hrvatska ima malo klasičnih energetskih izvora (ugalj, gas, hidroenergije...) i u nekadašnjoj Jugoslaviji električnu energiju je u velikoj meri kupovala od drugih republika, ponajviše od Srbije i Bosne i Hercegovine.
Malo skladišta
Sa druge strane, naš sused ima veliki potencijal u dobrim solarnim područjima, posebno u takozvanom Dinarskom lancu, te je ovu povoljnost iskoristio da izgradi brojne solarke ukupnog kapaciteta od 1.350 megavata.
Ako se uračunaju i kućne elektrane, Hrvatska ima oko 25.000 solarnih proizvođača struje i oko 85 odsto su u vlasništvu preduzeća ili privatnih preduzetnika, a tek 15 odsto kućevlasnika.
Poređenja radi, Srbija nema većih solarki, tek je nedavno najavila da bi gradila njih šest zbirnog kapaciteta 1.000 megavata, uz skladište kapaciteta 200 megavata.
Hrvatska nije jedina u kojoj gradnja baterijskih skladišta nije, ili nije dovoljno, pratila izgradnju solarnih i vetropostrojenja. Čitava Evropa je u minusu kada je u pitanju "čuvanje energije".
Tako je Nemačka ceo Baltik premrežila eolkama, mnoge druge regione solarkama, ali skladišta nedostaju u drastičnoj meri. Praktično, EU je u poziciji da tokom leta struju jeftino, često ispod proizvodne cene, izvozi, a tokom večernjih sati uvozi i skupo plaća ovaj vid energije.
Neshvatljivo je malo skladišta, i to zbirnog kapaciteta od samo 14 gigavata. Doduše, poslednjih godina gradnja je znatno ubrzana i trenutno je u izgradnji već broj skladišta ukupnog kapaciteta 85 gigavata.
Ali potrebe Unije su višestruko veće. Trenutno se kreću oko 380 gigavata, ali bi do 2050, kada se planira da solarke u potpunosti zamene energane na gas i ugalj, premašile i svih 800 gigavata.
Jeftin izvoz, skup uvoz
Dokle god bude manjkalo skladišta, Unija će proizvoditi obilje solarne energije, ali će dobar deo ovog blaga izvoziti po minimalnoj ceni. Istovremeno će, posebno u predvečernjim satima, skupo plaćati uvoz struje.
Takođe, investitori stopiraju dalja ulaganja u obnovljive izvore, jer pun rad solarki tokom dana dovodi do apsurdno bagatelnog izvoza. Ako bi, pak, solarka povremeno smanjivala proizvodnju, umanjivala bi i proizvodni učinak, time i planiranu normu čija realizacija je, pak, u osnovi profitabilnosti poslovanja.
U takvoj situaciji, finansijeri zaustavljaju ulaganja i čekaju da vide kako će države Unije rešavati problem. U suprotnom, doveo bi se u pitanje program napuštanja karbonskih i prelazak na obnovljive izvore.
U Uniji se reagovalo naglim povećanjem ulaganja u skladišta. Godine 2024. u ove namene investirano je 35, prošle čak 47 milijardi evra. U predstojećem periodu otvaraće se solarke kapaciteta po dvadesetak gigavata godišnje.
Međutim, kako će Uniji godišnje biti potrebno 800 gigavata kapaciteta ovih objekata, veliko je pitanje hoće li ih do 2045, za kada je Nemačka oročila sopstvenu tranziciju, biti dovoljno izgrađeno. Istina, Uniji u prilog ide pojeftinjenje litijuma, time i litijum-jonskih baterijskih skladišta, još uvek daleko najbrojnijih.
Oslonac u svoje retke metale
Kada je reč o nabavci retkih zemnih metala i njihovoj preradi, do sada je Unija gotovo stoodstotno bila u zavisnosti od Kine. No, u poslednje vreme u Briselu su doneli strategiju za istraživanje i razvoj evropskih rudnika traženih metala.
Još više novca biće usmereno ka preradi, te se računa da do polovine veka Unija iz sopstvenih resursa nabavlja četvrtinu svojih potreba za litijumom, dok bi se prerada polovine potrebne količine obavljala na Starom kontinentu. Posebno se ulaže u reciklažu ovih metala.
Namere jesu poželjne, ali se uočava da je Brisel kasno reagovao i može biti zadovoljan ako uspe da prepolovi sadašnju gotovo totalnu vezanost za kinesko vađenje i preradu retkih zemnih metala.
Takođe, u Uniji su dugo bili neobjašnjivo sporovozni. Tako je Nemačka još pre deceniju odlučila da izgradi novih 18.000 kilometara elektromreže, ali je do sada urađena tek jedna četvrtina posla.
Istina, radovi se ubrzavaju, čemu je doprineo i pad cene izgradnje gotovo na polovinu cene iz perioda početka radova. Kako se procenjuje dalje snižavanje cene i to za 10–12 odsto svake od narednih nekoliko godina, to će ubrzati i radove na dogradnji elektromreže.
Krnje ulaganje
U međuvremenu, Unija, naročito Nemačka i Italija, države sa najvećom proizvodnjom solarne energije, i dalje će se mučiti u apsurdnoj situaciji da su veoma mnogo uložile u izgradnju solarki, a sada trpe štetu jer su "zaboravile na baterijska skladišta" i sav novac uložile isključivo u proizvodne pogone.
A bez baterija i dograđene prenosne elektromreže višak proizvedene struje ne mogu lagerovati i čuvati za kasniju upotrebu. Prinuđeni su da struju izvoze kada je ima previše na tržištu, a uvoze predveče kada je nestašica.
Tako su Nemci prošle godine struju izvozili po prosečnoj ceni od 0,03 evra po kilovatu, dok su predveče uvozili struju plaćajući u proseku 0,12 evra po kilovatu. Pogubna računica može da se izbegne jedino bržom i obimnijom izgradnjom tako nedostajućih baterijskih skladišta.
Komentari 1
Anonimus
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar