Iako "penzionisano" crkveno zvono može biti i do tri puta jeftinije od tek izlivenog, na putu do njegovog novog odredišta nagomila se mnogo skrivenih troškova i problema koji neretko obesmisle početnu uštedu.
Zato se na ovom, vrlo specifičnom tržištu pojavljuje sve više licenciranih agencija koje nude svoje usluge po principu "ključ u ruke", piše magazin
Biznis i finansije.
Dok se u Zapadnoj Evropi, pod naletom sekularizacije svake sedmice trajno zaključa na desetine hrišćanskih crkava, hiljadama kilometara odatle niču novi verski objekti i zvonici. Ovaj paradoks stvorio je jednu od najneobičnijih i najzatvorenijih privrednih niša u svetu - tržište polovnih crkvenih zvona.
Reč je o poslu u kome se godišnje obrne i do nekoliko miliona evra, a glavni trgovački putevi vode od bogatih zapadnih država ka zemljama kojima verski žar ne manjka, ali je budžet za njegovo razbuktavanje šupljikav.
Najveći dobavljači za ovo tržište su Nemačka, Holandija, Belgija, Francuska i Velika Britanija. Tokom proteklih petnaestak godina, samo u Nemačkoj je zatvoreno više od 500 crkava, a procenjuje se da će u narednoj deceniji taj broj biti znatno veći. Kada jedna crkva "bankrotira" i proda se privatnom investitoru da tu sagradi neki drugi objekat, njena unutrašnjost se u potpunosti prazni.
Međutim, dok se oltari i relikvije uglavnom sele u druge crkve unutar iste eparhije, sa zvonima je situacija složenija, jer se ne mogu tek tako ugraditi u neku versku građevinu koja ima drugačiju arhitekturu i akustiku. Tada na scenu stupaju specijalizovane agencije za trgovinu sakralnim predmetima. One otkupljuju zvona od eparhija, katalogizuju ih po težini, godini livenja i prema akustici, a zatim ih nude na globalnom tržištu.
Gde "penzioneri" nastavljaju karijeru
Glavni kupci ovih "penzionisanih" zapadnih zvona nalaze se na istoku Starog kontinenta.
Prva na listi je Rumunija, koja je vodeća u Evropi po broju novoizgrađenih crkava u poslednje tri decenije. U ovom društvu, na zavidnom mestu nalaze se i Srbija, Bugarska i Moldavija. Pre rata sa Rusijom, ogromno tržište bila je i Ukrajina, koja je polovna zvona najviše uvozila iz Nemačke.
Zvona "iz druge ruke" uveliko se oglašavaju i u pojedinim delovima Azije, a još više u Africi.
Najveće afričko tržište je Nigerija, gde bogati donatori i lokalne crkvene zajednice otkupljuju islužena zvona "na veliko". Zahvalne mušterije nalaze se i u Ugandi, Keniji i Gani. Pored zvona, u ovim državama odlično prolaze i polovne orgulje. Još jedno veliko tržište je Latinska Amerika, a verski žar za nešto jeftinijom zvonjavom prednjači u Brazilu, Meksiku i Kolumbiji.
Polovna crkvena zvona mogu biti i do tri puta jeftinija od novih, tek izlivenih u livnicama.
Uzmimo za primer veliko glavno zvono u crkvama, teško oko 600 kilograma. Njegova izrada u nekoj renomiranoj evropskoj livnici, koja uključuje upotrebu vrhunskog materijala (78 odsto bakra i 22 odsto kalaja), rad modelara, livenje, izradu ukrasnih reljefa i štimovanje, košta između 25.000 i 30.000 evra. Nasuprot tome, polovno zvono identične težine, izliveno pre sedamdeset ili sto godina, može se preko posrednika nabaviti za 10.000 do 14.000 evra.
Skrivene mane
Međutim, stručnjaci iz ove oblasti upozoravaju da se prividna ušteda na papiru u praksi prilično brzo može preokrenuti u finansijski kolaps. Recimo, ako je zvono bilo izloženo udarcima previše teškog klatna ili je preživelo požar, u njemu se mogu stvoriti veoma male pukotine koje su nevidljive ljudskom oku, ali potpuno menjaju strukturu materijala.
Takvo zvono gubi svoju rezonancu, zvuči "promuklo" i "mrtvo", a pod silinom novih udaraca može biti potpuno uništeno za svega nekoliko meseci. Otkrivanje ovih anomalija zahteva skupa ultrazvučna ispitivanja koja retko koja parohija sa oskudnijim budžetom može sebi da priušti.
Drugi ozbiljan problem je zvučna neusklađenost. Kada crkva kupuje novo zvono, inženjeri u livnici ga precizno štimuju prema frekvencijama već postojećih zvona na zvoniku kako bi se postigao harmoničan zvuk. Kod polovnog zvona kupac dobija fiksiran ton. Ako se taj ton ne uklapa u zvuk ostalih zvona i akustiku celog objekta, pristigli "polovnjak" doslovno para uši, a njegove naknadne popravke i štimovanje su toliko složeni i skupi da često obesmišljavaju početnu uštedu.
Za kim zvona zvone u podzemlju
Pošto ni duhovni svet nije pošteđen podzemlja, pored legalnog, uporedo buja i crno tržište polovnih zvona.
Zbog specifičnog sastava i izuzetne čistoće metala od kojeg su napravljena, crkvena zvona su postala stalna meta organizovanih bandi specijalizovanih za krađu sekundarnih sirovina. Tokom proteklih godina širom Evrope zabeležen je talas bezočnih krađa, koje su se odigrale čak i u aktivnim crkvama.
Lopovi, u gluvo doba noći i uz pomoć specijalnih dizalica, kamiona sa kranovima i hidrauličnih alata skidaju zvona teška više stotina kilograma sa napuštenih ili slabo obezbeđenih seoskih zvonika. Potom ih prevoze u tajna skladišta gde ih razbijaju na manje komade, kako bi uništili svaki trag o njihovom poreklu i delove prodali na ilegalnim otpadima sekundarnih sirovina. Na taj način, zvona koja mogu imati veliku istorijsku i kulturnu vrednost, kriminalci pretvaraju u sirovinu koja vredi tek nekoliko hiljada evra na crnom tržištu metala i završava u nekoj industrijskoj topionici.
Međutim, ako lopovi unapred znaju da zvono koje kradu može interesovati privatne kolekcionare, onda ono kreće na put isprepletanim krijumčarskim stazama i bogazama. Najveću cenu na crnom tržištu imaju zvona izlivena pre 19. veka, sa bogatim baroknim reljefima, ikonografijom i ktitorskim zapisima. Ona se ilegalno prebacuju preko granica, najčešće sa lažnom dokumentacijom u kojoj su deklarisana kao "baštenska dekoracija" ili "staro gvožđe". Glavna odredišta za ovakve dragocenosti su privatne kolekcije bogatih ekscentrika u Severnoj Americi i istočnoj Aziji.
Zbog toga su eparhije i međunarodne policijske agencije poput Interpola pooštrile kontrole. Danas, legalna kupovina polovnog zvona nije moguća bez preciznog "pedigrea" - sertifikata o poreklu, zvanične odluke eparhije o otuđenju imovine i detaljne dokumentacije o zatvaranju matične crkve.
Skupo? Pa to nije trošak, nego investicija!
No, i kada je sve potpuno legalno, transport i postavljanje zvona na verske objekte predstavljaju pravi iskušenički poduhvat. Zvona su izuzetno teška i krta, pa se obavezno transportuju na paletama unutar ojačanih drvenih sanduka. Ona u sanducima moraju biti obložena i fiksirana tako da se ne pomeraju tokom naglog kočenja.
Zbog velike mase, za rukovanje je neophodan kran ili viljuškar čija je nosivost prilagođena težini zvona. Carinske procedure su veoma stroge, naročito za zvona starija od sto godina koja mogu imati umetničku i istorijsku vrednost i za čiji uvoz su potrebne posebne dozvole.
Kada zvono konačno stigne na odredište, parohija se može suočiti sa tehničkim problemima prilikom njegovog postavljanja, zbog razlika u gradnji verskih objekata. Na primer, zvonici u pravoslavnim crkvama su projektovani za drugačiju statiku i način zvonjenja nego u katoličkim hramovima, pa prilagođavanje zvonika i ugradnja zvona nose sa sobom dodatne troškove.
Pošto se pokazalo da ova specifična trgovina nije nimalo jednostavna i da može završiti kao kupovina "mačke u džaku", na tržištu se pojavljuje sve više licenciranih agencija koje nude svoje usluge po principu "ključ u ruke". One rade sve, od pronalaženja odgovarajućeg zvona, preko provere kvaliteta i usklađivanja zvuka, pa do transporta, uvoza i ugradnje.
U zavisnosti od složenosti posla, njihove usluge mogu koštati i preko 15.000 evra, što je neretko više od cene samog zvona. Skupo? Nije, tvrde zaposleni u ovim agencijama, koji se i u sakralnom svetu oslanjaju na staru trgovačku taktiku kada svoje cene treba opravdati kupcu. Ona glasi da iznos za uslugu "od zvonika do zvonika", duhovnici ne bi trebalo da posmatraju kao trošak, već kao dugoročno ulaganje u polovno zvono koje će trajati narednih pedeset do sto godina.
Komentari 0
Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar