"The Banshees of Inisherin": Mali film veći od života

Biti fin ili biti upamćen? Biti sam ili u lošem društvu? Žrtvovati se za druge ili žrtvovati druge za sebe?
Ovo su neka od mnogih pitanja koja sebi postavljaju likovi u filmu "The Banshees of Inisherin" (Martin Makdona), a preko njih i sami gledaoci.

U vreme kada se mnoge filmadžije dave u svojim pokušajima da pokažu da su veliki i drugačiji, kada prebogati ljudi snimaju filmove u kojima se ismeva bogatstvo i prikazuju likovi sa kojima publika, ne samo da ne može da se identifikuje, već ih se gnuša, kada se snima "po ključu" da se osigura nagrada, Martin Makdona vraća malog čoveka na ekran, onakvog kakav jeste - punog nesavršenosti, nedoumica, pa i zlobe.

Da, film jeste skup slika koje trepere i smenjuju se na ekranu, naizgled bez ikakvog uticaja na naše živote. Ali on jeste zapravo refleksija naše stvarnosti, kako unutrašnje, tako i spoljašnje. Film jeste razbibriga za slobodne večeri i vikende, ali je i pokazatelj ko smo, gde smo, sa koje tačke smo krenuli, a na kojoj završavamo. Dobar film, a to Makdonini svi jesu, uvlači nas u svoj svet i kroz živote likova podstiče introspekciju kod nas samih. Gledajući u dobar film, mi gledamo u sebe. 
 
Kao što je lik u još jednom novom ostvarenju (Babylon) rekao o stvaranju filmova: "Moramo da inspirišemo. Moramo da sanjamo iza ljuski mesa i kostiju. Da mapiramo te snove na celuloid i utisnemo ih u istoriju. Pretvorimo danas u sutra, tako da sutrašnji usamljeni čovek može da pogleda na taj treperući ekran i po prvi put kaže 'Eureka, nisam sam'".
 
Makdonino novo delo nam pokazuje, između ostalog, upravo to - da nismo sami u svojoj usamljenosti. 
 
Ovo nije filmska kritika. Da jeste, značajan deo teksta bio bi posvećen glumi (koja je apsolutno fantastična) i radnji. Ovo je pohvala, ali i zahvalnica na, po subjektivnom mišljenju, najboljem filmu u poslednjih nekoliko godina. 
 
Ako svedemo film samo na ono što vidimo, možemo reći da je to priča o raskidu, obrnuto od "početka divnog prijateljstva" u Kazablanki, ovo je kraj jednog, zapravo jedinog, prijateljstva.
 
Ovo prijateljstvo se raspada nakon što Kolm (Brendan Glison) kaže Padriku (Kolin Farel) da želi da prekine sve iz jednog jednostavnog razloga - više mu se ne sviđa njegovo društvo. 
 
Film se bavi i idejama usamljenosti i ostavljanja nečega iza sebe na ovom svetu. Padrik smisao života vidi u tome da budeš fin prema ljudima. Zapravo o tome održi jedan fantastičan govor koji je možda najboljih nekoliko minuta glume prošle godine.
 
"Niko ne bude upamćen po tome što je bio fin", kaže mu njegov nekadašnji drug Kolm, dok iza Padrika simbolično stoji lik Isusa.
 
Padrik mu odgovara da on pamti svoje roditelje po tome što su bili fini i da će zauvek po tome pamtiti svoju sestru.
 
Nasuprot ovome, Kolmu je bitno da stvori nešto što će ostati da živi posle njega, nešto što će svedočiti da je bio tu, da je postojao. Sećanja na ljubaznost umiru nakon što umre poslednja osoba koja te pamti, dok muzika, knjige i umetnost traju večno, pa zašto bismo onda i bili ljubazni prema bilo kome?
 
Ono što čini različite težnje ova dva čoveka dodatno komplikovanim je život u izolovanoj zajednici, na ostrvu odsečenom od svega. Ironično, u ovako klaustrofobičnim okolnostima, stanovnici ostrva nisu okrenuti jedni ka drugima. Iako su fizički blizu, nema osećaja bliskosti. Vidimo izlive sitničarenja i ogorčenosti. U njihovom rodnom mestu ih ne zadržava povezanost, već tvrdoglavost i apatija. Rat koji izbije između prijatelja nije samo rezultat njihovih razlika, već i davanje neke nove svrhe njihovim životima u mestu u kom se ništa ne dešava. 
 
Ono što primećujemo pred kraj filma je tipičan Makdona koji pokazuje da svi, pa i oni najbolji među nama, imaju kapacitet za zlo. Padrik nakon nepravde njemu načinjene postaje osvetoljubiv. Osim što sami posmatramo njegov moralni pad kroz radnju, tu je i Dominik (Beri Kogan), lokalni "blesan" mekog srca zlostavljan od strane oca, koji tokom prve polovine filma idealizuje Padrika. On prvobitno pokušava da ga izvuče iz tame koja neprestano raste sve dok ne shvati da je za to prekasno.
 
Dominik je, inače, srce ovog filma, izmučeno i napušteno, ali svakako srce. "Ode i taj san" trenutak je kada to srce pukne i nikad se više ne oporavi, jer u tom trenutku gubi sve.
 
Ako je Dominik srce, onda je Padrikova sestra Šioban (Keri Kondon) razum. U mnogome poput Kolma, previše pametna za zajednicu koja je guši, ona je svesna svojih sve mračnijih misli i ima nameru da uradi nešto povodom njih. Ona jedina zapravo odlazi sa ostrva. To je velika odluka, između ostalog, i zato što je za irske porodice u seoskim sredinama u tom istorijskom periodu, bilo karakteristično da sestra ima dužnost da ostane neudata i brine o neoženjenom bratu. To je bila dužnost koju je morala da prevaziđe da bi se oslobodila. 
 
Kroz ceo film mi gledamo Padrikovu stranu priče tako da, prirodno, naše simpatije poklanjamo njemu, pa i u ovoj situaciji kada ga sestra napušta. 
 
U odnosu sa Kolmom, ta perspektiva je još izraženija, jer Padrik je očigledna žrtva njegove sebičnosti. No, kao i uvek Makdona nam poručuje da su stvari mnogo dublje nego što izgledaju. "Kako je očaj" pita sveštenik Kolma u ispovedaonici, implicirajući na njegovo mentalno stanje. "Banshees" dekonstruiše uticaj narušenog mentalnog zdravlja u vreme kada je depresija bila ružna reč. Posmatra i kako zajednica reaguje na to. Preispituje važnost poštovanja nečijih granica. Posle Padrikovog insistiranja na druženju, Kolm mu zapreti da će za svaki put kad mu se obrati odseći po jedan prst. Ali Padrik ostaje uporan, dok Kolm ostaje veran svojoj pretnji. Ovaj sukob eventualno eksplodira u nešto što možemo sa sigurnošću nazvati trajno neprijateljstvo.
Ono što se dešava u pozadini malih života naših malih protagonista jednako je bitno za priču kao i zavada između bivših prijatelja. 
 
Radnja filma smeštena je u 1923. godinu dok traje irski građanski rat. Oružani sukob vodio se između novostvorene Irske Slobodne Države (današnja Republika Irska) s jedne i irskih nacionalista na čelu sa Irskom republikanskom armijom (IRA) s druge strane. Sa samog ostrva vide se i čuju odjeci tog sukoba, gde su se ljudi, braća borili između sebe, stvarajući okolnosti u kojima mir nikada nije ni bio opcija. 
 
Postoji vidljiva veza između tog rata i onog koji je centralan za film, a dešava se na ostrvu. Tu je nesposobnost dva prijatelja koji su nekada bili kao jedno da deeskaliraju sukob, kao i njihova težnja da se drže prošlih kivnosti, iako time najviše štete nanose upravo sebi. 
 
Možemo reći da je raspad prijateljstva zapravo simbol podele Irske na ličnom nivou. To što Kolm odseca svoje prste, iako su mu neophodni da bi se posvetio sviranju violine, može biti način da krivi nekog drugog za svoje neuspehe, umesto da prihvati da je zapravo uplašen da njegov cilj da bude upamćen neće biti ispunjen.
 
U nekoj široj slici, ovo može i da ilustruje kako je Irska praktično žrtvovala šest okruga za postizanje mira. Odlazak Šioban sa ostrva može simbolizovati "egzodus" Iraca u Novi Svet. Konačno, poslednja scena u filmu u kojoj Padrik govori da sa nekim stvarima nema mirenja "i ja mislim da je to dobro", može predstavljati posledice Sporazuma iz Belfasta (Sporazuma na Veliki petak) koji je, iako je značio "prestanak paljbe", ostavio brojne stvari nerešene i ostao predmet rasprave između nekada zavađenih strana, pa čak i između ljudi u istoj porodici koji imaju različita politička shvatanja.
  • Ana

    19.02.2023 16:33
    Jedva cekam
    Gledala sam trejler i jedva čekam da odgledam film. Malo sam preletela članak jer nisam htela da saznam ništa više, no zapalo mi je za oko ime Šioban. Iako se čudno piše Siobhan, čita se Ševon ili Šivon, staro irsko ime. Ako su i ostala imena u tekstu napisana ''po srpski'', onda i Ševon treba da se usaglasi.
  • Sun

    10.02.2023 23:10
    Najlepsi film koji sam pogledala u poslednjih nekoliko godina
  • bane

    10.02.2023 18:06
    Film je realno jako loš, ali tekst je lep
    Scenario je užasan, ali Farel je zaslužio oskara

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Zabava - Film

Kolika je bila gledanost Oskara?

Od potvrđenog uspeha "Openhajmera" do muzičkih nastupa iz filma "Barbi", ceremonija dodele Oskara je treću godinu zaredom zabeležila povećanu publiku, sa oko 20 miliona gledalaca.