Deluje da mahnito maše štapićem, ali: Šta zapravo radi dirigent?

Za obične ljude, muzički neobrazovane, dirigent stoji na podijumu i mahnito gestikulira ispred grupe muzičara koji već dobro poznaju partiture koje izvode.
Deluje da mahnito maše štapićem, ali: Šta zapravo radi dirigent?
Foto: Pixabay
Dirigent je jedini član orkestra koji nema instrument, i ne ispušta nikakav zvuk tokom celog nastupa. Postavlja se pitanje: kakav doprinos dirigent daje kvalitetu zvuka orkestra?
 
Poslednjih godina bilo je mnogo filmova čiji su glavni junaci bili dirigenti. U njima se može osetiti veo misterije koji okružuje figuru dirigenta, koju je kompozitor i muzički kritičar Robert Šuman nazvao "nužnim zlom" još 1836. godine.
Mnogo pažnje je privukao film "Tar" o fiktivnoj dirigentkinji u kojoj su mnogi prepoznali Marin Alsop, o kojoj je snimljen nagrađivani dokumentarac. Zatim Divertimento film o stvaranju istoimenog orkestra dirigentkinja Zahije i Fatime Zahaji, i biografski film o harizmatičnom Leonardu Berštajnu.  
 
 
Briga o vremenu
 
Ako pažljivo pratimo pokrete dirigenta tokom koncerta, lako ćemo primetiti jednu od dirigentovih važnih uloga, a to je držanje komada koji se izvodi u odgovarajućem tempu i dužini.
Najranije reference vezane za potrebu muzičkog merenja tempa i ritma u zapadnoj kulturi mogu se naći u raspravama o muzici iz 16. veka, kada je muzičarima savetovano da se vode lupkajući rukama ili nogama.
 
Međutim, prvi simfonijski orkestarski ansambli tokom 18. veka, u doba muzičkog klasicizma koji povezujemo sa kompozitorima kao što su Hajdn ili Mocart, i dalje su imali tri karakteristike zbog kojih je postojanje dirigenta bilo nepotrebno.
 
Prvo, broj muzičara u ansamblima je bio mali, što im je omogućavalo lakšu koordinaciju. Drugo, ritam je uglavnom ostao isti u većini kompozicija, što ga čini lakšim za održavanje bez spoljašnjeg vodiča. Na kraju, muzičari su svirali gotovo neprekidno od početka do kraja dela. Često su sami kompozitori, svirajući na čembalu ili violini, vodili jednostavan početak i kraj dela.
 
U prvoj trećini 19. veka, kada je Betoven (1770-1827) ostavljao trag u zapadnoj kulturi, pojavila se potreba za orkestarskim dirigentima. Njegov rad je predstavljao kvantni skok u smislu složenosti kompozicija. Veličina orkestara se značajno povećala, a instrumenti su počeli da menjaju svoje uloge u sofisticiranijim orkestracijama.
 
Ovakav razvoj događaja je značio da su formalne probe morale biti organizovane pre nastupa, koje su često vodili sami kompozitori.
 
S obzirom na to da simfonijski orkestar ima najmanje osamdeset članova, lako je razumeti potrebu za vođom koji treba da sinhronizuje ulaze muzičara, kao i ritam i tempo dela. Dok muzičari imaju samo svoje delove napisane ispred sebe, dirigent gleda u kompletnu partituru, i stoga je jedina osoba sa ukupnom vizijom dela koje se svira.
 
Jedinstven stil
 
Sposobnost izvođenja dela kompozitora bez njihovog prisustva, koja je nastala kao rezultat međunarodnog tržišta muzičkih dela, vodi nas do druge osnovne funkcije dirigenta: izražajnog i umetničkog vođstva.
 
 
Muzički zapis koji se postepeno razvijao je omogućio kompozitorima da saopšte konkretna uputstva o karakteru i izvođenju svojih dela. Međutim, notacija nije ni blizu sveobuhvatnog prenošenja nameravanog uticaja dela. To znači da isto delo može imati beskonačan raspon interpretacija, a tu orkestarsko dirigovanje postaje izuzetno važno.
 
Napomene na partiturama kompozitora i dirigenta Gustava Malera predstavljaju dobar primer ove otvorenosti. On je u odlomku svoje Druge simfonije primetio da "tromboni, violine i viole treba da sviraju samo ako je potrebno da bi se sprečilo da se hor spusti", ostavljajući konačnu odluku dirigentu. Druge njegove indikacije, kao što su "sa maksimalnom snagom" ili "neprimetno, malo više uznemireno" daju ideju o višestrukim potencijalnim čitanjima karaktera dela.
 
Sa takvom marginom slobode interpretacije, dirigent je slobodan da kreira sopstveni mentalni model o tome kako bi komad trebalo da bude izveden, što rezultira ličnim verzijama koje mogu biti veoma različite.
 
 
Ove razlike se mogu jasno uočiti ako uporedimo uvodne taktove Karajanove, Furtvanglerove ili Savalove verzije Betovenove Koriolanske uvertire.
 
Vođa grupe
 
Sledeći korak za dirigenta je da ubedi grupu od desetine, možda čak i stotinu muzičara da koordiniraju svoje pojedinačne nastupe sa istom izražajnom namerom.
Ovaj zadatak zahteva značajno vođstvo, jer podrazumeva da ansambl prati dirigentovo tumačenje i uputstva. Ne obuhvata samo tempo, već i relativnu jačinu svakog soliste ili instrumentalne grupe, fraziranje i prenošenje nijansi koje će obojiti ukupan efekat dela.
 
Kao i u mnogim drugim oblastima, takvo vođstvo se istorijski vršilo kroz hijerarhijske strukture moći i autoritarne stavove. Postoji, dakle, mnogo anegdota o takvim dirigentima: ljuti Toskanini koji je često vređao orkestar; hiroviti fon Karajan koji je dirigovao zatvorenih očiju i jedva razgovarao sa muzičarima; i Klaudio Abado, koji je bio nežan i ljubazan, ali je bio poznat po tome što je svom umetničkom direktoru na kraju proba šaputao imena muzičara koje želi da udalji sa svojih koncerata.
 
Danas muzičari imaju više prava glasa u institucijama. Takođe postoji veća raznolikost u orkestrima, činjenica koja zahteva bliži, otvoreniji i ubedljiviji oblik rukovođenja.

Komentari 0

    Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Zabava - Muzika