Istovremeno, nekoliko sportskih saveza u Srbiji menja nazive i dobija predznak "srpski", dok je promenu pokrenuo i Olimpijski komitet Srbije.
Kada se spoje tribine, navijački simboli i imena institucija, postavlja se šire pitanje: kako se kroz sport oblikuje nacionalni identitet i koliko je sport ogledalo društva?
Kako piše
Insajder, na pitanje da li smrt Ratka Mladića može promeniti način na koji će njegovo ime biti prisutno na stadionima i da li bi njegova simbolika mogla postati još izraženija, etnolog i antropolog
Ivan Đorđević ocenjuje da to teško može da bude izraženija nego što već jeste.
"Zato što zapravo mi u proteklih, sad već, više od 35 godina imamo određeni trend koji se dešava na stadionima i koji nikada nije ni nestao ni prestao. Može se reći da je čak i ojačao u određenom smislu. Tako da ovo što se dešava zapravo ne da nije iznenađujuće, nego je vrlo očekivano, jer tokom, hajde da kažemo, da računamo vreme posle 5. oktobra, u određenom smislu, nikada se ništa suštinski nije menjalo, naročito u odnosu prema navijačima i onome što navijači ovde čine. Oni su uvek bili i ostali nekakva vrsta desne avangarde, tako da kažem. I, prosto, UEFA kažnjava i zbog Radovana Karadžića i Ratka Mladića već godinama; to više nije ni vest, niti ikada bila vest. Dakle, to je potpuni mejnstrim i sve je više mejnstrim. A kada uzmemo u obzir da oni koji danas imaju 20 godina ništa drugo u prostoru nisu mogli ni da čuju, a kamoli u kurikulumu i u obrazovanju, ovo je jedna logična posledica", smatra Đorđević.
Kada je reč o tome šta se krije iza skandiranja Mladićevog imena - da li je to politička poruka, identitetsko pitanje, provokacija ili pripadnost grupi - Đorđević ističe da je vrlo kompleksno pitanje i kaže da bi on to razdelio na više delova.
"Zapravo, deca koja danas skandiraju Ratku Mladiću su rođena nakon što je on otišao u Hag, a kamoli kada je uhvaćen, otprilike tako možemo da kažemo. Oni, naravno, ni ne znaju ko je Ratko Mladić, i to je nešto što se prenosi kao određena vrsta simbolike koja je važna za navijački pokret u određenom smislu, držeći se te desničarske i ultradesničarske priče koja je vrlo lukrativna, možemo reći, na kraju krajeva. A suštinski, radi se o tome da Srbija već 30 godina jaše na jednom talasu nacionalizma i nikada sa njega nije sišla. Čak i u onom međuperiodu između 5. oktobra i dolaska nekakvih, da kažemo, desnih konzervativaca, kao što smo mogli da kasnije SNS, pogotovo u tom trenutku 2012, zapravo, otklon prema onome što se dešavalo devedesetih suštinski nikada nije napravljen, i sport je samo, kako da kažem, najvidljiviji aspekt toga", kaže sagovornik Insajdera.
Upitan zašto se na stadionima pojavljuju baš ličnosti iz ratova devedesetih, Đorđević misli "da je to prosto određena vrsta navike".
"Da je to sad nešto što je prešlo u određenu vrstu navike, to je jedna simbolika koja je dosta snažna. U krajnjoj liniji, uklapa se u neku navijačku priču, kao neke kontra priče, kontra svega, kontra ovog, kontra onog, što možemo videti među različitim navijačkim pokretima, ne samo u Srbiji ili, recimo, Hrvatskoj, nego i bilo gde drugde. Možda ste videli na jednom italijanskom stadionu, navijači Lacija su odali počast Ratku Mladiću, rekavši kako je on bio jedan od poslednjih, ne znam, vitezova. Tako da, suštinski, takvi likovi poput Mladića i Karadžića se savršeno uklapaju u jednu navijačku priču, naročito onu koja nosi taj takozvani patriotski kapital koji oni vuku već više od 30 godina", ocenjuje on.
Upitan da li stadion pokazuje ono što ostatak društva pokušava da potisne i kakva je uloga navijača u Srbiji u poređenju sa Evropom, sagovornik Insajdera smatra da "stadion to uvek pokazuje".
"Stadion uvek to pokazuje, s tim što je i to opet kompleksno, zato što mi u današnje vreme ne možemo da govorimo o baš nekim klasičnim navijačkim grupama. I drugo, ono što je specifično za Srbiju baš, za razliku čak i od Hrvatske, gde su takođe navijači prilično, da kažem, relevantni, ovde su oni izuzetno relevantan i društveni i politički faktor. Drugde, navijači ističu određene stvari koje su društveno relevantne, ali ne smeju baš glasno da se kažu, jer ja verujem da određene poruke s tribina po zapadnoj Evropi, koje su bile usmerene protiv migranata, na primer, jesu nešto što sada izlazi na videlo u politički mejnstrim. E, ovde su navijači politički mejnstrim. To je ono što je obrnuto, zato što se jako pažljivo sluša šta se govori na tribini, uvek se prate reakcije", objašnjava Đorđević i dodaje da kada je Zelenski bio u Beogradu svi su čekali da vide kako će da reaguje Zvezdin Sever, da li će da reaguje na bilo koji način.
"Naravno, odrađeno je što treba da bude odrađeno sa onim ruskim zastavama, ali nekako se od njih očekuje i oni sami sebe doživljavaju kao politički faktor. I nema nijednog razloga da sebe tako ne doživljavaju, s obzirom da to i jesu, evidentno", navodi on.
Komentarišući to da li je moguće razdvojiti podršku sportistima od identifikacije sa nacijom, s obzirom na to da u reprezentacijama nastupaju i pripadnici nacionalnih manjina, Đorđević odgovara potvrdno.
"Ja tvrdim da jeste, ubeđen sam da jeste. Upravo tu dolazimo i na ovaj deo pitanja vezan za Srpski bokserski savez ili Bokserski savez Srbije. I sad, to je jedno vrlo zanimljivo jezičko pitanje, zato što u nekim drugim jezicima ta razlika u padežu ne čini ništa nešto specijalno. I u nekom, da smo mi ušli u Evropsku uniju 1994. ili 2002, nikog ne bi bilo briga da li se to zove Srpski olimpijski komitet ili Olimpijski komitet Srbije. Ovo je opet neka jeftina prodaja patriotizma, zato što je nekako, kako da kažem, devedesetih je nacionalizam bio ubilački, zaista ubilački, i opasan. Ovo sve liči na neku tužnu reciklažu, jer što mi više se busamo u te srpske grudi sa srpskim ovim i onim savezom, mi smo u sportu sve gori i gori", smatra sagovornik.
"I to nekako postaje baš tužno gledati. I ja, nažalost, poznajem mnoge ljude koji su prestali da prate, zbog silnog tog srbovanja. Jer nije nikakav problem, naravno, ja sam prvi koji navijam za našu reprezentaciju u svim mogućim sportovima i nerviram se, iako se svaki put zareknem da neću. Svaki put navijam, i svaki put, i nekad se i radujem, recimo, kad su košarkaši u pitanju. Ali nekako ja ne želim da sebe identifikujem sa tim nekim kontekstom. Za mene je to reprezentacija Srbije, sa svim građanima koji u njoj žive", kaže Đorđević.
On napominje da dolazeće generacije ne znaju za drugačiji kontekst. Iako, kako kaže, roditelji mogu da pokušaju da objasne širu sliku. Mladi su, smatra on, okruženi potpuno drugačijim narativom, za razliku od starijih koji su na istoj adresi promenili nekoliko država.
"Te simboličke igre, kako mi definišemo državu, da li je definišemo kao građansku ili kao državu srpskog naroda i ostalih, da li ćemo nešto da koristimo prefiks 'srpski' ili ćemo da kažemo 'Srbije', bitna je ta simbolika jako, zato što ona ulazi u mejnstrim, i generacija koja dolazi."
U međuvremenu, atletski, vaterpolo, rukometni i bokserski savezi već su promenili nazive dodavanjem prideva "srpski", dok je proceduru pokrenuo i Olimpijski komitet Srbije, što čelnici pravdaju tradicijom i brendiranjem, dok deo javnosti upozorava na isključivanje manjina i odredbe Zakona o sportu o zabrani diskriminacije.
Na konstataciju da skandiranje Mladićevog imena i promenu naziva saveza vidi kao delove jednog te istog političkog smera, Đorđević se osvrće i na ciljeve takve politike.
"Ja verujem da je to deo jednog šireg projekta koji nikada nije ni prestao, a to jeste, u stvari, određena vrsta priče o nacionalizmu, odnosno jednom nacionalističkom projektu koji traje i trajao je od devedesetih pa nadalje, sa nekakvim malim prekidima i nekakvim pokušajima, ali suštinski u mejnstrimu. Ako pogledamo kako je menjeno obrazovanje nakon 5. oktobra, na koji način su definisana ta identitetska, ovaj, identitetski predmeti, mi vidimo da ko god da je bio na vlasti, on je gurao istu priču. Dakle, radi se i dalje o tom jednom projektu koji teži da homogenizuje i definiše nekakav nacionalni identitet kroz određene vrednosti. Verujte mi da i ja više ne razumem. Dakle, jedino što bih ja mogao da kažem je da je mnogo lakše da je nacionalizam najbolje oruđe za vladanje. I jako je zgodno vladati kroz te nacionalističke priče, jer kada nam loše ekonomski ide, odmah ćemo da optužimo Hrvate ili Mađare. Kada izgubimo u fudbalu, kriv je sudija Nemac jer nas mrzi. Uvek imamo tog drugog na koga možemo... I mislim da čitav nacionalizam kao ideologija funkcioniše na tom principu. On homogenizuje kroz postojanje drugog, i najčešće je to neprijateljski drugi. I to je nekako ta priča", navodi Đorđević.
Komentari 0
Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar