Pre mesec dana ministar prosvete je tokom televizijskog gostovanja rekao da postoji ideja da se Srpska pravoslavna crkva "uzdigne iznad svoje religiozne funkcije i da uđe u društveni život na duhovno-obrazovnoj ravni".
U tom kontekstu je pomenuo osnivanje Univerziteta Sveti Sava, Fakultet za srpske studije, ali i Jovinu gimnaziju.
"Obraća se pažnja i na Jovinu gimnaziju, koja je u krizi. To je gimnazija koju je osnovala Srpska pravoslavna crkva i možda je i rešenje za Jovinu gimnaziju da je vratimo crkvi koja bi tamo uspostavila poredak koji bi imao i obrazovnu i duhovnu dimenziju, koji bi vratio duhovnu supstancu gimnazijskom obrazovanju u Novom Sadu koje trpi velike udarce dnevne politike, a nažalost i vojvođanerskog separatizma. Ta gimnazija je bila poprište i ideoloških sukoba, ne samo sukoba u kolektivu, već su ti sukobi imali širi društveni i simbolički značaj", rekao je Stanković.
Na pitanje 021.rs šta misli o ovoj ideji, Radivoje P. Stojković odgovara da ne zna na šta je tačno ministar mislio, da li je podrazumevao "vraćanje imovine ili pravnog lica".
"Da li je mislio da se objekat vrati crkvi, kao što su vraćeni objekti koji su koristile Muzička škola - Rimokatoličkoj župi, dok je objekat koji je koristila Baletska škola vraćen Jevrejskoj zajednici", kaže Stojković.
Na dodatno pitanje da li je za to da se objekat vrati crkvi, odgovara sa: "U čemu je problem?"
"Ako je vraćen objekat koji je koristila Muzička škola Rimokatoličkoj župi, ako je vraćen objekat koji je koristila Baletska škola Jevrejskoj zajednici, u čemu je problem da se po istom principu objekat koji koristi Zmaj Jovina gimnazija vrati Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Novi Sad? Znači, možemo da prihvatimo kao društvo da se vrati Rimokatoličkoj župi njena imovima, da se vrati Jevrejskoj zajednici njena imovina, a Marija Vasić kaže da je strašno da se imovina vrati Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini", navodi Stojković.
Na konstataciju da se, iako to ministar nije rekao javno, mesecima unazad govori da se iza čitave "ujdurme" u vezi sa Jovinom gimnazijom krije ideja o povratku pod okrilje SPC, on odgovara da to nije tačno.
Još jednom je ukazao na to da je zamisao ministra ostala neodređena, te da postoje dva pojma.
"Jedan pojam je imovina koja je oduzeta Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini novosadskoj i imate pravno lice, Gimnaziju 'Jovan Jovanović Zmaj', čiji je osnivač Autonomna pokrajina Vojvodina. To su stvari koje su različite", dodaje Stojković.
Na pitanje da li je za to da gimnazija, kao pravno lice, bude vraćena crkvi, Stojković odgovara da on o tome ne odlučuje.
Objasnio je i da su prilikom osnivanja škole zadužbinari, priložnici i dobrotvori odlučili da ako gimnazije kao takve ne bude, da imovina ide u crkvene fondove.
Istorijska pozadina
Na sajtu Jovine gimnazije istaknut je istorijat ove škole, koji je od početaka povezan sa Srpskom pravoslavnom crkvu.
Korene ima u 18. veku, odnosno kada je na mestu na kom se danas nalazi gimnazija, vladika bački Visarion Pavlović osnovao Petrovaradinsku roždestveno-bogorodičnu školu latinsko-slovensku. I ta škola iz 1731. je izrasla na temeljima osnovne škole koja osnovana 28 godina ranije.
Škola je radila do 1789. godine, kada su novosadski Srbi, kako se navodi, poneseni obećanjima i reformama cara Josifa II, ukinuli ovu obrazovnu instituciju da bi se napravila gimnazija za sve veroispovesti. Međutim, došlo je do kraha reformi i već 1790. nastaje Rimokatolička gimnazija. Tada počinje borba Srba da se ponovo otvori i srpska-pravoslavna gimnazija.
Godinu dana pred svoju smrt, Sava Vuković je sastavio testament kojim je 20.000 forinti priložio za osnivanje Srpske pravoslavne gimnazije. Ovo su podsticali tadašnji vladika Gedeon Petrović i karlovački mitropolit Josif Stratimirović, pa su se nameri pridružili i drugi Novosađani, te je sakupljeno 100.000 forinti, što je bilo dovoljno za osnivanje škole.
Habzburški car Franc I je dao saglasnost za osnivanje škole, ali je Osnivačko pismo potvrđeno tek 1816. godine i u njemu se navodi da je gimnazija svojina srpske pravoslavne novosadske opštine. Te 1816. godine ustanovljena je i zastava škole, na jednoj strani je Isus, a na drugoj Sveti Sava.
Gimnazija je nesmetano radila do revolucionarnih previranja 1848. godine, a godinu dana kasnije uništena je u bombardovanju Novog Sada. Gimnazija je ponovo nastavila sa radom tri godine kasnije.
Neočekivano, pomoć je stigla i od Franca Jozefa, kroz ponudu da uz podršku iz državne kase gimnazija postane osmorazredna škola, ali da sačuva verski i nacionalni karakter.
Krajem sedamdesetih godina 19. veka zgrada gimnazije nije više zadovoljavala potrebe. Odbor za prikupljanje priloga za proširenje zgrade je počeo sa radom 1897. godine. Tada je baron Miloš Bajić poklonio 200.000 kruna za izgradnju, te je nova zgrada izgrađena 1900. godine.
Godine 2007. godine je uz već postojeći naziv "Jovan Jovanović Zmaj" na ulaz u zgradu dodat natpis "Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu". To je dovelo do peticije kojom se tražilo uklanjanje ovog natpisa.
Tadašnj i sadašnji direktor Stojković je ovu odluku branio rečima da je taj naziv odobrio još austrijski car Franc I 1813. godine.
"Školu su od 1816. godine, kada je upisana prva generacija, pohađali i pripadnici drugih nacija i veroispovesti i dok je nosila taj naziv - nikome od njih to nije smetalo", rekao je tada Stojković.
Komentari 74
Istinski vernik (2)
Nakon što je Osnovni sud u Novom Sadu doneo privremenu meru da se suspendovani profesori odmah vrate na posao, Stojković je odbio da je sprovede. Umesto toga, proglasio je da „sudije vrše državni udar na prosvetu” i zatražio njihovu suspenziju.
Biblija i hrišćansko predanje strogo nalažu poštovanje zemaljskih zakona, poretka i institucija pravednosti, a pre svega istine.
„Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga... Zato koji se protivi vlasti, protivi se naredbi Božijoj.” (Rimljanima 13:1-2)
Isus Hristos je postavio jasan princip: „Podajte, dakle, ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu.” (Matej 22:21)
Direktor se formalno bori za „ustavni poredak” i „lojalnost državi”, ali u praksi krši zakone te iste države jer odbija legalne odluke njenih sudova. Iz hrišćanskog ugla, to je primer licemerja (hipokrizije), gde se religijska forma koristi za anarhično delovanje iznad zakona.
Istinski vernik (1)
Kada se njegove izjave i ponašanje uporede sa temeljnim biblijskim citatima i hrišćanskim vrlinama, uočava se nekoliko ključnih kontradikcija:
1. „Duhovni poredak” naspram proganjanja i vređanja ljudi
Početkom septembra 2026. godine, direktor je otpustio i suspendovao preko 15 profesora (mnogi su radili decenijama u školi), a učenike koji su mirno protestovali optužio je da „uzimaju dnevnice” i da su „instruisani od strane opozicije”. Tokom trosatnog razgovora u holu škole, učenici su svedočili da ih je javno vređao.
Biblijski kontekst: Hrišćanska duhovnost se ne ogleda u zidovima, niti u tome ko je formalni vlasnik zgrade, već u odnosu prema bližnjemu.
„Ako reče ko: Ljubim Boga, a mrzi na brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?” (1. Jovanova 4:20)
„Gnev muževljev ne tvori pravde Božije.” (Jakovljeva 1:20)
Pozivanje na „duhovni poredak” dok se istovremeno sprovodi masovni administrativni revanšizam nad prosvetnim radnicima i vređaju maloletni đaci predstavlja zloupotrebu religijskog narativa kako bi se opravdala lična i politička samovolja.
Udbaška džamahirija
Kada je baron Miloš Bajić 1897. godine priložio 200.000 kruna, on je potpisao osnivački akt zadužbine (fonda) pod okriljem Patronata Velike srpske pravoslavne gimnazije.
Prema austrougarskom pravu, taj fond je imao status pravnog lica, a njegov formalni staratelj i administrator bila je Srpska pravoslavna crkvena opština u Novom Sadu zajedno sa eparhijom. Iz ove perspektive, imovina fonda je bila neodvojiva od autonomije SPC pod Habzburzima. Pošto naš zakon iz 2006. godine eksplicitno kaže da se crkvama vraća imovina „kao i imovina njihovih zadužbina i društava“, crkveni pravnici tvrde da je fond barona Bajića bio crkvena zadužbina. [1]
B. Argument protiv povraćaja Crkvi (Suštinsko-pravni nivo i volja darodavca)
Sa druge strane, ključni kontraargument leži u jasno izraženoj volji darodavca i istorijskom karakteru škole:
Tekst ugovora i natpis: Baron Bajić je jasno naznačio da zgradu poklanja „srpskom narodu“, a ne crkvenoj jerarhiji. Crkva je u tom istorijskom momentu bila samo tehnički posrednik (poverenik) jer srpski narod u Austrougarskoj nije imao svoju državu ni prosvetne institucije van crkveno-školske autonomije.Svetovni karakter ustanove: Gimnazija nikada nije bila bogoslovija (verska škola). U njoj se učila svetovna nauka, jezici i umetnost za građansku klasu.Javni kontinuitet: Škola već 126 godina u kontinuitetu služi isključivo obrazovanju građana Novog Sada i Srbije kao javna i državna institucija.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar