Puškaša znamo i po izuzetnim predstavama koje je radio u ovom teatru. Pomenućemo San Letnje noći, Obalu strasti, Čarobnjaka iz Oza...
U razgovoru za Radio 021 govori o starosti koja je danas tabu, o radu sa glumcima Novosadskog pozorišta, o potrebi da imamo svrhu u životu, o pozorištu koje emotivno i mentalno angažuje gledaoca...
Zašto "Velika četvorka" Ronalda Harvuda, zašto taj komad i zašto danas?
Andraš Urban direktor pozorišta je imao želju da radimo predstavu koja će biti na neki način poklon glumcima i poklon za publiku naravno, ali na prvom mestu za glumce. Umetnički rukovodilac Robert Lenard je predložio ovaj tekst Ronalda Harvuda "Velika četvorka". U predstavi igraju Atila Giric, Melinda Šimon, Silvija Križan i Atila Mađar. Radnja se odvija u staračkom domu, četvoro operskih pevača se prisećaju kako je bilo kada su bili na vrhu, kada su bili zvezde...
Kada ostariš stvari se menjaju i jako je teško prihvatiti činjenicu da više nisi sposoban, jako je teško to prihvatiti kao umetnik. Čitav je njihov život bla je opera, to možemo reći i za glumce, čitav život je pozorište. Tako je sa umetnicima generalno, pa i sa sportistima, ceo život se daješ onom što radiš, a i radiš to što voliš, što je privilegija. Kada dođe starost, onda se čovek oseća kao da je odjednom došao kraj. I pita se - kako dalje? Potrebno je naći motivaciju i naći nove ciljeve. A društvo je danas jako strogo nastrojeno prema starosti, ne sme se ostariti. A svi starimo.
Uzmite recimo, Lepu Brenu koja je velika zvezda a i dalje nastupa ili, ne znam, Stonse... Često čujem komentare kako ljudi u određenim godinama treba da se sklone sa scene, da se povuku jer su stari. To je jednostavno pogrešan stav, živimo u teroru mladosti, a gubimo iz vida da ćemo svi ostariti. Predstava "Velika četvorka" govori publici, pomaže joj, da vidi da ima dalje, da i ako je čovek u penziji ili u staračkom domu kao što su naši junaci, ne treba da sede kući, plaćaju račune i jedu. Pa nije to život, to je ono što se mora. Potrebno je dok god smo ovde naći svrhu. I vidim da oni koji imaju motivaciju i u dubokoj starosti drugačije izgledaju. To ima veze sa tim kako razmišljamo, kako se postavljamo prema sebi, prema životu, to je velika tema ovog komada.
Imate i ideju za snimanje filma u tom kontekstu.
Da o tome mislim kako bih voleo da snimim film koji se dešava u staračkom domu u kom su pripadnici lgbtq zajednice, nisam čuo da postoji takav film (smeh).
Živimo u vremenu u kom je starost i nemoć tabu, fantaziramo o večnoj mladosti... A i savremeno društvo je konzervativno.
Jako, stalno govorim da je ovo mračni srednji vek. Ovo je komad o ljudima u staračkom domu, tu su teme demencije, lekova koji se uzimaju, problemima sa potencijom, a ti su problemi danas tabu. Predstava se bavi i time šta ako ne možemo živeti i raditi kao što smo to radili kada smo bili mlađi? Ne možemo imati seksualni život kakav smo imali kada smo bili mladi, to znamo, a o tome se ne govori. A znamo šta se dešava kada se ćuti i kada se stvari guraju pod tepih. Predstava propituje i slavi život, jer je važno ići dalje i pronalaziti svrhu postojanja u kom god da je čovek dobu. Inače smatram da je najvažnije u životu da čovek motiviše sebe, da ima ciljeve dok je živ.
Dobro poznajete anasambl Novosadskog pozorišta. Šta je važno kada radite sa njima?
Dobro ga poznajem i volim. Jako mi je važno da kada radim i sa moje strane i sa strane glumaca bude sve ljudski dobro postavljeno, da je ono što vidimo na sceni autentično, prirodno, onda će je tako razumeti i publika. Imamo komad koji se
dešava u staračkom domu i glumce od kojih je većina pred penzijom. I postavljamo pitanje šta je sa glumcima koji više nisu angažovani? Kada reditelj dođe u pozorište on obično traži mlade glumce. A sa glumcima koji su u godinama reditelji često neće da rade. O toj poziciji takođe govorimo.
Nedavno sam radila intervju sa glumicom Gordanom Đurđević Dimić koja, parafraziram sada, govori da sa godinama otkriva nove kvalitete u glumi.
Sigurno je tako. Samo danas živimo u vremenu kada je sve šou biznis i insistira se na brzini. Sve mora brzo, svi moraju biti u formi... U ovoj predstavi glumci imaju priliku da pokažu da su tu, da igraju i da su izvrsni.
Koliko je muzika bitna u predstavi, njih četvoro su, kako pominjete, život posvetili operi. Koliko je muzika određuje ritam?
Koristimo isključivo operu, i to Verdija, kog oni pripremaju u predstavi. Predstava je i na neki način poput crno - belog filma, jer oni žive u prošlosti, u vremenu kada su bili veliki. Dirljivo je. Ima ljudske tragedije u predstavi i komedije naravno. Lepo su usklađeni damari sa onim što nas nasmeje, lepo je i tužno u isti mah.
Pričali smo o prebrzom vremenu u kojem smo, zato pitam kakvo je pozorište koje nam je danas potrebno?
Mi živimo u haosu, takvo je vreme, čini mi se da dugo živimo tako... Kada dolazim na posao posmatram ljude u gradskom autobusu, svi su umorni, tužni, besni... Većina ljudi koju vidim pre podne u gradskom autobusu su stari ljudi. Osim toga živeo sam sa starim ljudima, moja majka je imala starački dom u Senti, odrastao sam sa starima. Imam to iskustvo, zato me i dodatno dotiče priča koju radim. Možda je banalno ili kliše, ali treba raditi pozorište koje će mentalno i emotivno angažovati publiku, koje nije "tezga" nego prima publiku u zagrljaj.
Komentari 0
Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar