On je glumac zapažene pozorišne karijere, koja je potvrđena i značajnim priznanjima, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i prestižne mađarske nagrade Jászai Mari, jednog od najvažnijih priznanja za pozorišne umetnike u Mađarskoj i drugih nagrada.
Za 021.rs Aron Balaž govori o složenom psihološkom svetu Ilije Čvorovića, o iskustvu koje sa scene prenosi studentima na Akademiji, o tome kako uprkos mrežama i ekranima kojima smo okruženi, svi volimo da pratimo dobru priču.
Kada ste saznali da ćete igrati Iliju Čvorovića u predstavi Balkanski špijun, šta je ono čima ste se najviše vodili kad ste razmišljali o psihološkom svetu Ilije Čvorovića? Odnosno, kako ste se pripremali za taj karakter pun paranoje i apsurda?
Postoji taj legendarni film, naravno, koji sam i gledao, ali nekako pokušavam da to stavim se strane. Drama Dušana Kovačevića je jako lepo napisana, Kovačević vodi lik Ilije Čvorovića prelepo kroz dramu. Manija gonjenja je nešto što Ilija nosi iz prethodnog iskustva, iz onoga što je preživeo u zatvoru, a to iskustvo nekako sve pojačava u njemu. On iz toga nije nikada miran. Prosto je u drami napravljena lepa linija, vidimo kako se u njemu sve to gradi. Apsolutno, naravno, publika zna da to je besmisleno, sve što on čini sebi i svojoj porodici.
Ne znam da li treba uopšte da se priča o aktuelnosti ovog komada, pošto ko god pogleda film ili pročita dramu, ili pogleda našu predstavu (smeh) neizbežno će povući neke paralele u tom smislu. Nisam se dodatno opterećivao s tim kako da se pripremim. Moram iz svojih iskustava da radim. Nisu mi situacije koje postoje u komadu bliske, ali svestan sam kako je to nekad funkcionisalo u smislu sistema. Ili kako čoveka može izludeti situacija ili neka ubeđenja... To stvara ogroman pritisak, pošto mislim da Ilija Čvorović ipak prati neki svoj princip.
Da, nema odstupanja.
Nema, vrlo su kruti njegovi stavovi. Ono što je lepo, baš smo pričali sa rediteljkom Oljom Đorđević o tome, jeste da nema uvoda u drami, Ilija Čvorović već ulazi na scenu sa problemom. Kada se pojavi na sceni, njemu je fitilj već zapaljen.
Odmah je gledalac u žiži.
Da, da, publika upada odmah u vatru i samo prati događaje. I to je lepo. Publika će tokom čitave predstave biti zainteresovana za dešavanja, šta će desiti, kako će, kuda dalje. A to je, po meni, lepo.
U intervjuima ste spominjali da osećate pred velike uloge određenu vrstu nemira. Da li ste glumac koji tu vrstu, da kažem, odgovornosti (neka unutrašnji nemir prevedemo u odgovornost) uspeva da pretvori u energiju koja radi za lik, za Iliju Čvorovića ovog puta?
Sada sam u probama, dakle pošto sam već u tome, nisam se udaljivao od sebe da vidim kako spolja funkcionišem. Dakle ja, da se tako izrazim, taj teret (smeh) nosim sad za sobom. I jedino, glumac je u frci, da li ćemo biti spremni na vreme... to je gotovo uvek tako.
Opet, pošto je to jedna velika uloga, odgovornost vraćam na sebe, da li ću biti potpuno siguran u sve što smo postavili ili uradili... da budem siguran u tekst... Dobro, to mi je sad izazov, da budem što pre mirniji u tom smislu da će sve biti po planu.
To znači da budete što pre spremni?
Najspremniji mogući. Da ni u kom slučaju ne budem taj koji će da koči ova kola (smeh) da tako kažem.
Кad se osvrnete, koje su lekcije koje ste naučili radeći u Novosadskom pozorištu, a koje na izvestan način primenjujete na Akademiji u radu sa studentima?
Po meni je jako bitan stav prema poslu. Jeste, na Akademiji sam i sada sam manje na sceni. Ali čim sam na sceni, ako dobijem ulogu, ako me zovu negde da igram, probam da to uvek stavim na prvo mesto. Stav prema radu i pripremljenost i koncentracija, to je ključno.
Sa kolegom na Akademiji se trudimo da to naučimo studente, jer ipak se to treba naučiti, kako se pripremati, kako raditi, kako primati, kako davati energije... Naravno, svaki student je priča za sebe. Ne postoji unapred napisan recept za to, ali uvek tražimo taj put da studente uputimo da rade što profesionalnije, posvećenije, tako da nijedna proba, nijedna prilika ne sme da nam isklizne iz ruke, jer posle je već kasno.
Publika se menja, gledalac danas živi, svi živimo, u jednom teroru ekrana. Opet, evo na početku razgovora smo govorili da je tenzija koja se oseća u Balkanskom špijunu bliska nama danas, prosto jedna stalna napetost je prisutna u savremenom svetu.
Da, gledalac se menja i može se puno pripisati medijima i društvenim mrežama... Sa jedne strane čovek se u toj današnjoj brzini pita ko bi sebi danas priuštio neko vreme, da gleda film od četiri sata? A evo mi u Novosadskom pozorištu igramo predstavu 1981. koja je doslovno hit predstava a traje oko pet sati.
Publici je bitna priča, jer ljudi vole priče. I ovo je isto takva predstava, Balkanski špijun, priča vam priču... prva scena traje petnaest minuta... Ljudi vole priču. Mislim, sve je tako počelo, pored vatre je jedan čovek nešto ispričao drugom. I sam to volim, da ispratim sudbinu jednog lika ili jednog dešavanja.
Davno smo radili intervju i kada sam pitala da li postoji uloga koju biste posebno voleli da igrate, rekli ste mi da ne postoji, da jednostavno vidite gde ste u podeli i spremate ulogu. I dalje je tako?
Da, jer ovde se ne radi o tome ko šta želi. Dobro, drugačije je ako je u pitanju nezavisna trupa, ali uvek je bitno i studentima to kažemo da, bilo gde da vas oduva vetar, da li je to na sceni kod nas, ili u Mađarskoj, ili u nekom apsolutno trećem pozorištu, da izađu barem toliko pripremljeni, da mogu da stoje na svojim nogama. Hoću da kažem, trudimo se da ih pripremimo za život.
Ako reditelj vidi da ste sposobni onda će misliti o tome da vas angažuje. Ne mogu ja naručivati šta bih hteo od uloga. Ako se tako postavimo, prema željama, mnogo će nas sedeti kući. ( smeh) Važno je za glumca da poštuje struku, sve koji su uključeni u proces, a mislim da je najvažnije poštovanje prema sebi. Glumac treba da poštuje sebe toliko, da on ne bude taj zbog koga će nešto u procesu stradati. Tako poštujemo i druge.
Komentari 1
Wtf
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar