Zaštićena područja prirode u gradovima: Ko ih (ne) štiti i zašto su važna?

Dragana Prica Kovačević

dragana@021.rs

Info

28.11.2022.

16:10 > 16:34

Iako su lokalne samouprave proglasile najveći broj zaštićenih područja u Srbiji, po njihovoj površini i značaju ona nisu "na vrhu liste".

Zaštićena područja prirode u gradovima: Ko ih (ne) štiti i zašto su važna?

Foto: 021.rs

Reč je, uglavnom, o manjim parkovima i pojedinačnim stablima. Ipak, ovi spomenici prirode su važni za stanovnike lokalnih zajednica, jer predstavljaju retke oaze prirode u urbanizovanim područjima.

Sagovornici 021.rs na ovu temu u specijalu "Eko grad" bili su Marko Tucakov, stručnjak za zaštitu prirode Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode i Dejan Maksimović iz Ekološkog centra "Stanište".

Marko Tucakov objašnjava za 021.rs da se na administrativnim područjima gradova nalaze neka od najznačajnijih zaštićenih područja, dok su u užim urbanim područjima najčešća zaštićena kategorija spomenici prirode. Kako kaže, reč je o manjim celinama sa izrazitim karakteristikama pejzaža koji ih izdvajaju iz ostatka prostora.

Na pitanje šta štiti zaštićena područja, Tucakov odgovara da ona nisu zaštićena ako taj status važi samo na papiru.

"Moraju postojati konkretne mere zaštite i njihova primena, odnosno mere zabrane sa zaprećenim sankcijama. Naravno, pre nego što se takve mogućnosti ostvare, štiti ih pravovremeni i međusektorski usaglašen proces prostornog planiranja, koji primenjuje čitav niz mera zaštite njihovih elemenata, prirodnih vrednosti i staništa vrsta. Ukoliko se to ispuni, onda možemo da govorimo o dobrom upravljanju. Najčešće u svemu ovom postoje određene rupe", navodi Tucakov i dodaje da stručnjaci zaštitu prirode shvataju na taj način na koji ga predviđa i sam Zakon o zaštiti prirode i planovi upravljanja.

Tucakov ističe da ne bi trebalo da zaboravimo ni da su gradovi, odnosno urbane sredine, staništa mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Postoji tendencija da će tih vrsta biti mnogo više, kako se njihova staništa u prirodi smanjuju ili postaju neodgovarajuća, odnosno kako one postaju prilagodljivije.

"To je tendencija kod mnogih vrsta, posebno krupnih, sisara i ptica i to je praktično odgovor na naš upliv u prirodu. Bivajući svesni toga, moramo se u skladu sa tim i ponašati. Mislim da smo sazreli kao društvo, a posebno se to odnosi na velike gradove, da imamo određene procedure i pravila, čak i planove postupanja sa divljom faunom koja živi u gradovima", ističe Tucakov.

Kako naglašava ovaj stručnjak za zaštitu prirode, svakoj životinji je mesto tamo gde ona odabere.

"Sticajem okolnosti, velikom zaslugom ljudi, veliki broj životinja živi u gradovima. Ja mislim da je to prednost gradova i urbanih sredina koju oni mogu da iskoriste, a možda je zaštita prirode jedan od odgovora na takvu situaciju. Ona bi naravno trebalo da bude jača i temeljitija, da više područja bude obuhvaćeno njome", objašjava.

Kako kaže, kada izađemo iz kuće, mi gradove delimo sa divljim životinjama.

"Znajući to, možda ne bi bilo loše razmisliti o promeni nekih naših ustaljenih praksi, postupaka i razmišljanja o živom svetu u okruženju", ističe Tucakov.

Važno je razmišljati i o tome kako zapravo zaštititi formalno zaštićena područja, u kojima se divlje životinje najčešće nastanjuju.

Prema istraživanju Ekološkog centra "Stanište" veliki broj upravljača zaštićenih područja proglašenih na lokalnom nivou nema ni osnovne dokumente koji su zakonom o zaštiti prirode propisani, odnosno nemaju programe mera zaštite ni izveštaje o sprovedenim merama. Dejan Maksimović, iz centra koji je sproveo ovo istraživanje, za 021.rs kaže da se u Srbiji zaštita otežano sprovodi, čak i na mestima na kojima postoji.

"Upravljači masovno nemaju podršku onih organa vlasti koji su zaštitu proglasili, a što je po zakonu obavezno da se uradi. Onaj organ vlasti koji je proglasio zaštitu dužan je da zaštitu i finansira, međutim to u najvećem broju slučajeva u Srbiji, naročito na lokalnom nivou, izostaje. Upravljači imaju jako slabu finansijsku podršku svojih osnivača i to je jedan od velikih problema sa kojima se suočavaju", objašnjava Maksimović.

Rezultat nesavesnog upravljanja može biti i gubitak svojstava zbog kojih je područje i proglašeno za zaštićeno, dodaje Maksimović.

"To se i dešava. Imamo takav primer i u Vršcu. Postoji jedno zaštićeno područje prirode kod sela Kuštilj, za koje je još 2005. godine Zavod za zaštitu prirode predložio skidanje zaštite, zato što je to područje spomen šumice još 2005. izgubilo one vrednosti zbog kojih je zaštita i proglašena. Ali onda dolazimo do jednog novog paradoksa kada organ vlasti, odnosno Grad Vršac, ne želi već 17 godina da skine zaštitu jer neće da prizna da je to područje izgubljeno", priča Maksimović.

Navodi da je dodatan problem oklevanje kada je reč o proglašenju novih zaštićenih područja.

"Zavod za zaštitu prirode Srbije i Pokrajinski zavod urade studiju zaštite i upute organu vlasti na odlučivanje i onda se dešava situacija da organi vlasti godinama oklevaju da donesu odluku o zaštiti što, naravno, negativno utiče na vrednosti zbog kojih se neka zaštita i predlaže", kaže naš sagovornik.

Kako dodaje, trenutno u Srbiji postoji oko 50 područja koja čekaju da ih neki organ vlasti proglasi, a neka od tih područja to čekaju i duži niz godina.

"Jedan od ekstremnijih primera takve prakse jeste gradski park u Vršcu koji ukupno 22 godine čeka na proglašenje zaštite. Prvo je Grad Vršac 10 godina oklevao i izbegavao da donese odluku o zaštiti, a onda, od 2011. pa na ovamo, a onda to isto izbegava da uradi i Autonomna pokrajina", navodi Maksimović.

Kao još jedan primer u Vojvodini koji čeka proglašenje zaštite navodi park u Novom Kneževcu, koji je "na ledu" od 2008. godine.

"Glavni razlog zašto se to dešava je što organi vlasti nemaju dovoljno informacija i svesti. Oni zaštitu prirode uglavnom doživljavaju kao kočnicu razvoja, a ne kao novu mogućnost za razvoj. Jednostavno ne žele da se upuštaju u zaštitu, misleći da će to da smeta nekim njihovim planovima", priča Maksimović i pojašnjava da je problem i u neophodnosti finansiranja zaštićenih područja u koju organi vlasti ne žele da se upuštaju.

Inače, u Srbiji već dugo vremena stagnira procenat zaštićene prirode u odnosu na površinu državne teritorije. Zašto se okleva sa zaštitom prirode i šta to znači, pitamo Dejana Maksimovića.

"Po planovima koje je Srbija sama zacrtala, do 2020. godine bilo je potrebno da Srbija dođe do 12 odsto svoje teritorije koja je pod zaštitom prirode. Međutim, duže od jedne decenije stagniralo se na negde oko šest odsto, da bi tek 2017. godine, i to proglašenjem parka prirode Stara planina koji je najveće po površini zaštićeno područje u Srbiji, taj procenat skočio na oko sedam i po odsto. To je nedovoljno i daleko ispod plana", naglašava Maksimović.

To Srbiju stavlja na 33. mesto od 35 država Evrope po površini državne teritorije pod zaštitom. Iza nas su jedino Bosna i Hercegovina i Rumunija.

"Postoji dosta prostora za zaštitu. Organi vlasti na svim nivoima bi morali da imaju inicijativu, morali bi da imaju svest o značaju zaštite prirode. Takođe, zbog postizanja tih nacionalnih ciljeva koji su 12 odsto teritorije, sada je trenutak kada bi država trebalo da bude sklonija ka proglašenju zaštite, a Zavod za zaštitu prirode, naravno, uvek ima volju i inicijativu za takvim aktivnostima", objašnjava Maksimović.

Uzimajući u obzir sve navedeno u današenjem izdanju emisije "Eko grad", imamo li razloga za optimizam? Ovo pitanje postavljamo stručnjaku Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode. Marko Tucakov priča nam o budućnosti zaštite prirode.

"Najbolje stanje u zaštiti prirode nikada neće moći da bude postignuto, pre svega zbog upliva elemenata, procedura, postupaka i događaja na koje ni samo zakonodavstvo, ni upravljač, ne mogu da utiču. To su, u mnogo slučajeva prirodni ili globalni procesi koje je nemoguće na jednom malom području iskontrolisati", navodi Tucakov.

Ipak, kako kaže, ono što se može učiniti je težnja za ostvarivanjem te vizije.

"Za realizaciju te mogućnosti potrebno je imati jednog predanog upravljača, sa dobrim personalom, sa stručnim osobljem koje, sagledavajući vrednost tog prostora, pristupa zaštiti, a isto tako i pravovremeno, u mnogim područjima i izdašno, finansiranje, budući da je zaštita prirode u današnjem svetu prilično skupa", naglašava naš sagovornik.

Kako kaže, postoji dosta inovativnih metoda i postupaka koji mogu da uspore proces propadanja prirode.

"U vezi sa sprovođenjem nekih od njih, imamo dosta iskustva u Vojvodini. Ja bih rekao da je za mnoga staništa, za mnoga područja, praktično revitalizacija staništa, vraćanje u prvobitno stanje narušenih staništa, jedna od mogućnosti koja je u poslednje vreme 'zaštitarski hit'. Dosta je finansirana od strane međunarodnih institucija i evropskih projekata. To je najbolje primenjivo u slučaju vodnih staništa ili vlažnih staništa, gde je gotovo sve tipove ovakvih staništa moguće vratiti u neko stanje pre degradiranosti", objašnjava.

Što se konstantne zaštite ovakvih područja tiče, Tucakov polaže mnogo u uslove zaštite prirode, koji podrazumevaju čitav niz mera i zabrana, koje se odnose na gradnju na i oko određenog područja, kao i bilo kakve promene koje bi bile napravljene na zaštićenom području prirode. Emisiju o zaštićenim područjima u urbanim naseljima možete poslušati i na našem MixCloud nalogu.

OGLASI RADNO MESTO!

Ukoliko imate potrebu za radnom snagom nudimo vam mogućnost da na jednostavan način oglasite poziciju za posao.

Radno mesto možete oglasiti u odeljku Oglasi za posao ili jednostavno klikom na ovu poruku.

Teme

Eko grad

Komentari 0

Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.