Kako je zapazio moj drug Dušan Pržulj, sam naziv, prenos moštiju Svetog Save, sugeriše da smo svi mi, u procesu prenošenja, pronalaženja, u tranziciji, kretanju, ka tradiciji nečega što je sve nas odredilo vekovima unazad.
U vremenu postmoderne, postistine, post... mi prelazimo, premošćavamo vreme, pashu, sećajući se izlaska jevrejskog naroda iz Egipta.
Crkva na Novom naselju, nalazi se na raskrsnici kojom sve linije gradskog saobraćaja prolaze na putu u druge delove Novog Sada. Svakodnevno pored hrama ljudi prolaze, a Hram stoji, za sve koji imaju potrebu da porazgovaraju sa Gospodom.
Internet je premrežio svet, veštačka inteligencija se nezaustavljivo razvija, automobili tutnje gradom, ali Hram prenosa moštiju Svetog Save stoji u jednom predgrađu, na jednom i jedinom Novom naselju.
Mnogo je bilo nedoumica o gradnji novih crkava početkom devedesetih. Postavljalo se pitanje kako će se arhitektonski uklopiti crkva u novoizgrađen stambeni kvart, sećam se burnih rasprava i u mojoj porodici, komšiluku, kasnije i na predavanjima iz urbane arhitekture, sociologije... ali, Hram prenosa moštiju Svetog Save je izgrađen i već ulazi u drugu polovinu druge decenije, kako se u njemu svake nedelje služi liturgija, a svakoga dana jutrenje i večernje.
Izgradnja crkve na Novom naselju, tekla je red po red, ciglu po ciglu. Od temelja, do kupole sa krstom. Jedan od inicijatora za njenu izgradnju, bio je i moj komšija, novinar radija Novi Sad Miloje Gavrilović, koji se nakon odlaska u penziju sa svojom suprugom Verom povukao u mesto Raduša kod Valjeva.
Malo ljudi zna da se kod njega nalaze potpisi inicijative za izgradnju crkve na Novom naselju. Kada mu je pre desetak godina u požaru koji je zahvatio kuću izgorela čitava biblioteka, jedan od retkih sačuvanih dokumenata je lista potpisa stanovnika Novog naselja za izgradnju Hrama. Čini se da Božija promisao da na Novom naselju bude Hram prenosa moštiju Svetog Save kroz decenije pokazuje jasne i vidljive znakove.
"Jer gde su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, onda sam i ja među njima", reči su Isusa Hrista, zapisane u Jevanđelju po Mateju, poglavlje 18, stih 20. Svake nedelje, sa celog Novog naselja, a i iz drugih delova Novog naselja, svi se sakupljamo na Svetoj Liturgiji - za ovaj grad, svaki grad, kraj i one koji sa verom borave i njemu.
Gospodu se pomolimo. Sama činjenica da se u isto vreme, iste reči izgovaraju u svim pravoslavnim hramovima zemljinog šara, govori o tome da Hram prenosa moštiju Svetog Save Novo naselje sabira, ujedinjuje i uznosi do najuniverzalnijih suština, gde se ukidaju sve podele i gde smo svi zajedno u Hristu.
Ali, sa krajem liturgije, ne završava se zajedničarenje. I za vreme liturgije i nakon svetog pričešća, u crkvi na naselju se ostvaruju veze u kojima se kroz poruke evanđelja, obnavlja Novo naselje, sa svim svojim izazovima u ovim, duhovnošću nenaklonjenim vremenima.
I profesori univerziteta i radnici, lekari i medicinske sestre, učenici i nastavnici, umetnici i zaposleni u IT sektoru, pravnici, inženjeri, moleri, majstori sabiraju se, dele svoje muke, padove i uspehe, dileme, uverenja, nade... Koliko sam lepih trenutaka imao sa starijim ženama, muškarcima, a i onima koji pripadaju nekim mlađim generacijama.
Posebno je važno napomenuti inkluzivnost liturgije. Ali u svemu tome i iz mog ličnog iskustva nema nikakve patetike, niti samarićanskog sažaljenja. Na liturgiji u Crkvi na Novom naselju, osobe sa invaliditetom su u potpunosti ravnopravne kao i osobe bez invaliditeta i za mene je sveto pričešće vrhunac kada smo svi jedno. U crkvi je i započelo moje poznanstvo sa vrsnim teologom i piscem Stevanom Petkovićem.
Ne, ne pričamo nas dvoje o našim invaliditetima, nego Stevi trenutno asistiram u pisanju njegove knjige o Svetom Savi. U crkvu često dolazi i Jelena Kostić koja je trenutno polaznica neformalnog obrazovnog kursa Studija invalidnosti u okviru organizacije Iz kruga Vojvodina. Veoma izazovna i zanimljiva tema je i teologija invalidnosti o kojoj sa Jelenom često pričam.
U našim razgovorima, često nam se pridruži Stevin asistent Branko, kao i njegove asistentkinje Tanja, Vera, Maja. Još kada se sa nama nađe i veroučiteljka u osnovnoj školi u Veterniku Jelena, našim razgovorima nikad kraja.
Dočekali smo još jedan Uskrs na mnoga ljeta. Autobusi nastavljaju da prolaze raskrsnicom pored novonaseljske crkve. Vera nikako ne sme biti prisila, jer Bog je ljudima dao slobodu.
Pogotovo ne sme biti nekome alibi za mržnju prema ljudima druge nacije ili boje kože. Liturgija je poziv na podvig, na promenu, na preumljenje i zajednicu ljubavi i sjedinjenja.
Komentari 0
Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar