Na današnji dan preminuo jedan od osnivača "Vojvodine" Kosta Hadži

Kosta Hadži (1898 – 1971) bio je jedan od osnivača, a kasnije i prvi trener, tehnički direktor i predsednik FK Vojvodina.
Na današnji dan preminuo jedan od osnivača "Vojvodine" Kosta Hadži
Foto: FK Vojvodina
Rođen je 8. novembra 1898. godine u Vršcu, kao jedno od desetoro dece. Osnovnu školu je završio u rodnom Vršcu, a gimnaziju je pohađao u Segedinu i Novom Sadu, gde je maturirao 1916. godine. Bio je sekretar Komande posadnih trupa srpske vojske u Pečuju i poslanik Velike narodne skupštine, koja je 1918. godine u Novom Sadu izglasala prisajedinjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji.
 
Vojsku je napustio 1919. godine i posvetio se sticanju akademskog zvanja, te je do 1922. godine boravio na studijama u Parizu i Kanu. Odatle se 1927. vratio u Novi Sad, gde je iste godine položio advokatski ispit i potom se sve do 1961. bavio advokaturom.
 
Kao 16-godišnjak, zajedno sa svojim školskim drugovima, učestvovao je u osnivanju FK Vojvodina i praktično istog momenta bio je imenovan za tehničkog direktora kluba, što je obavljao sve do 1933. godine, s tim da je u nekim periodima paralelno obavljao dve funkcije: od 1924. do 1926. bio je prvi trener u istoriji Vojvodine, da bi od 1927. do 1935. godine obavljao i dužnost predsednika kluba.
 
Imao je izuzetnu ulogu u jugoslovenskom fudbalu u periodu pre Drugog svetskog rata, a kao generalni sekretar Jugoslovenskog nogometnog saveza (JNS) bio je najzaslužniji za smirivanje strasti posle preseljenja centrale Saveza iz Zagreba u Beograd. Takođe, uticao je na to da se na teritoriji Vojvodine osnuju podsavezi (jedan sa sedištem u Novom Sadu, a drugi sa sedištem u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu), čime je vojvođanske klubove zaštitio od samovolje rukovodećih ljudi u Beogradu. Kosta Hadži bio je vođa puta jugoslovenske reprezentacije u Montevideo (Urugvaj), gde je 1930. godine održano prvo Svetsko prvenstvo u fudbalu.
 
Osim što je bio pravnik i fudbalski radnik, bio je veoma angažovan i u kulturnim institucijama, pa je tako od 1933. do 1939. godine bio član Upravnog odbora Matice srpske, zatim dugogodišnji predsednik Nadzornog odbora "Društva za Srpsko narodno pozorište" i član Patronata Velike srpske pravoslavne gimnazije (današnje gimnazije "Jovan Jovanović Zmaj"), a svojevremeno je bio pokrenuo i list "Rad".
 
Tokom Drugog svetskog rata je pružao pomoć srpskim zatočenicima u mađarskom logoru "Šarvar", zbog čega je nakon rata dobio nadimak "Šarvarski otac". Uz pomoć svog prijatelja vladike bačkog Irineja Ćirića, u Novom Sadu je organizovao pomoć za oko 3.000 dece i oko 800 odraslih, koji su po domaćinstvima i improvizovanim bolnicama potražili spas od fašista.
 
Posle Drugog svetskog rata, postao je sekretar Anketne komisije za uvrđivanje zločina i nedela okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Takođe, kao njihov pravni zastupnik, borio se i za vojvođanske paore, koji su zbog odluke komunističke vlasti o prinudnom otkupu i konfiskaciji propadali i gubili svoju imovinu. Iz tog razloga, od strane režima je bio optužen da je pomagač "narodnih neprijatelja", zbog čega je završio u zatvoru. Od toga da ostatak života provede lišen slobode, spasao ga je tadašnji predsednik Prezidijuma Narodne skupštine Jugoslavije Ivan Ribar.
 
"Nacionalni revolucionar (u mladosti), sportista i sportski radnik (do kraja života), kulturni poslenik (kada su i prilike iziskivale), politički prvak (opozicioni), socijalni radnik (za vreme rata) i uglednik advokatskih organizacija (posle rata)", opisao je Kostu Hadžija istoričar advokature Milorad Boltić.
 
Svoju Vojvodinu nikada nije napuštao i dočekao je da njegov klub 1966. godine prvi put u istoriji postane šampion Jugoslavije. 
Preminuo je 6. oktobra 1971. godine i sahranjen je na Almaškom groblju u Novom Sadu, a od 2014. godine, u njegovu čast, ispred stadiona "Karađorđe" nalazi se njegov spomenik.
  • MP

    07.10.2021 08:19
    Kosti Hadžiju, vladiki Irineju Ćiriću i još nekolicini dobrotvora novosadskih, dugujemo svoje postojanje zbog njihovog izbavljenja iz Logora Šarvar i zbrinjavanja oko 3.000 dece, kasnije naših očeva i majki. To je naš neizmeran i neizmiren dug. Šta više reći sem još jednom: hvala im do neba.
  • Ns 49

    07.10.2021 07:40
    "čime je vojvođanske klubove zaštitio od samovolje rukovodećih ljudi u Beogradu". Pa da Vojvodina je za Beograd uvek bila kao kolonija.
  • Rade

    07.10.2021 01:08
    Kosta Hadzi
    Respeck

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Novi Sad - Novosadske priče

Kako su Novosađani naučili NATO "red vožnje"

Imao sam 11 godina. Tog dana se išlo prepodne u školu, popodne smo uobičajeno išli napolje da se igramo ubeđujući one koje su roditelji sprečili, da neće biti nikakvog bombardovanja...

Student nije zapalio žito

Na fasadi kasarne u Ulici vojvode Bojovića jedna spomen ploča čuva priču o studentima koji su zapalili pšenicu. I to su platili životom.

Iz centra na "brdo" 2: Biti na nogama

Krajem aprila 1979. u Velikoj Britaniji su održani izbori - pokazalo se istorijski - na kojima su Konzervativci potukli do tada vladajuće Laburiste.

Iz centra na "brdo"

Na "brdo" - kako smo u šali zvali zdanje Televizije Novi Sad smeštenu na Mišeluku na obroncima Fruške, došao sam iz centra grada.

Tri prsta iz Novog Sada

Na različite načine Srbi i građani ove zemlje demonstriraju patriotizam i poštovanje prema nacionalnim simbolima.