Ne jedan, dvojica najboljih: Kako se nekad pratila Voša
"I? Ko je, iz moje klinačke vizure, bio najbolji jugoslovenski fudbaler?"
Foto: 021.rs
Od časa kada je u Engleskoj 1885. godine fudbal postao takmičarski organizovan sport - a ne samo jurnjava zajapurenih mladića za loptom, u želji da je nogom ili glavom proture između, na livadama, uspravno zabodenih balvana poveznih vodoravnom motkom - krenulo je, isključivo po želji gledalaca, favorizovanje i neskriveno poštovanje pojedinih igrača, u odnosu na ekipu.
Neobično, budući da je fudbal eminentno kolektivni sport u kojem uspeh, dakle, pobeda, baš kao i poraz, uvek jeste zbir pojedinačnih doprinosa svakog od igrača. Eto, ljudi vole da i među pobednicima, dodatno izdvajaju ljubimce.
Ko je najbolji igrač? Pitanje za sva vremena za ljubitelje "najvažnije sporedne stvari", kako ovu vrstu loptanja nazivaju - papagajski ponavljajući izlizanu frazetinu - najmanje talentovani primerci, zalutali u sportski žurnalizam. Kriterijumi za tu vrstu izbora, bili su i ostali vrlo razuđeni, uglavnom neodbranjivo subjektivni.
Godinama docnije, autentičnost i verodostojnost izbora su pojačani odlukama, za te prilike specijalno uspostavljenih žirija, ali i javno izraženog širokog kruga mišljenja stručnjaka ili publike.
Ustanovljena su i godišnja priznanja na različitim nivoima, ali i spektakularna proglašenja najistaknutijih pojedinaca na važnim takmičenjima: nacionalnim, kontinentalnim ili svetskim.
Jedino što je izvesno u toj kolektivnoj strasti u odabiru favorita je neoboriva činjenica da taj rezlutat ništa opipljivo ne definiše. Koliko ljudi, toliko i afiniteta. O ukusima, znamo dobro, nema svrhe raspravljati.
Za mene uzbuđenje oko izbora najboljeg fudbalera - u Novom Sadu, Jugoslaviji ili bilo gde na svetu - jednostavno nije postojalo. Znao sam - još od kada sam u najranijem detinjstvu spoznao šta je fudbal - ko je najbolji u toj magičnoj igri. Zapravo, bilo ih je dvojica jednakih: Vujadin Boškov i Todor Veselinović.
Moja porodica je živela za fudbal i, desetak godina, od fudbala. Doslovno. Otac Vaja je gotovo celu šestu deceniju prošlog veka proveo u Fudbalskom klubu Vojvodina. Dugo godina je bi tehnički rukovodilac, ili "tehniko" prvog tima, kako se taj posao godinama zvao, dok u naš savremeni sportski rečnik nedavno nije uveden "posrbljeni" sinonim: tim-menadžer.
Potom je nekoliko godina bio direktor kluba. Uz Slobodana Ćosića iz Crvene Zvezde, bio je među prvim profesionalcima sa takvim zvanjem u jugoslovenskom fudbalu.
Na utakmice Vojvodine počeo sam da idem poslednjeg leta, pre polaska u prvi razred osnovne škole, u društvu sa mamom Jelicom. Tada je postojao lep običaj, zapravo pravilo, da supruge i devojke fudbalera, takođe i članovi uprave, nekada i sa celokupnim familijama, odlaze zajednički na stadion.
Svi su imali takozvane "plac-karte", ulaznice za celu sezonu sa obeleženim redom i sedištem na zapadnoj tribibini. Od te prve takmice, decenijama docnije, retko da sam propustio bilo koji meč. Ubrzo sam se priključio dečacima koji su tokom mečeva, skupljali lopte i dobacivali ih akterima na terenu.
Birao sam poziciju između klupa sa trenerima i članovima stručnog štaba i osluškivao šta su razgovarali između sebe, ili uz aut-liniju, dovikivali svojim igračima.
Kad god sam mogao, slobodan od školskih obaveza, odlazio sam na treninge prvog tima. Obožavao sam da u svlačionici, pijući specijalnu mešavinu čaja i limunade - toplu ili hladnu u zavisnosti od godišnjeg doba, specijalitet čika Milana Orendija, ekonoma kluba - slušam priče prvotimaca posle treninga. Sve sam ih poznavao. Voleo i poštovao.
Bile su to takozvane "zlatne godine" Fudbalskog kluba Vojvodina. Po mnogim sportskim analitičarima onog vremena, Novosađani su igrali najdopadljiviji fudbal u Jugoslaviji. Jedan zagrebački sportski list je napravio veliku anketu među navijačima širom zemlje, zanimajući se za ime kluba koji im je - uz onaj za koji navijaju - sledeći po simpatijama. Ubedljivo je, u tom izjašnjavanju, pobedila Vojvodina.
Klub je bio rasadnik reprezentativaca. Na Svetskom prvenstvu u Švedskoj 1958. čak petorica njih su bili u startnoj postavi jugoslovenske ekipe: Krivokuća, Krstić, Boškov, Rajkov i Veselinović. Povremeno su, godinama, u nacionalni sastav pozivani Milovanov, Roganović, Nikolić, Bena i Takač. Ceo tim, zapravo.
Tih godina, avaj, takva kakva je sjajna bila, Vojvodina nikada nije osvojila šampionsku titulu. Razlozi su (bili) razni. Baš kao i argumenti u pokušajima da se ustanovi uzrok te zle kobi. Nekada je nedostajao samo jedan bod, jedan gol ili jedna ispravna, a ne pogrešna, sudijska odluka...
Ne bih, sedamdestak godina docnije, da (po)nudim još jedno, ko zna koje po redu, subjektivno razmišljanje o toj tužnoj činjenici.
Otac je voleo da u našem stanu, za velikim trpezarijskim stolom, sa gostima priča o fudbalu. Dolazili su, uz porodične prijatelje - obavezno veliki "Vojvodinaši" - i istaknuti članovi uprave, beogradski i novosadski novinari, aktuelni treneri i poneki igrači. Kao, radeći domaće zadatke ili igrajući se u nekom ćošku, pažljivo sam pratio razgovore.
Tada sam čuo za Puškaša, Kočiša, Božika, Grošiča i druge "jahače" legendarne mađarske "Lake konjice", po mnogima najbolje svetske ekipe onog vremena. Pričalo se i o mađioničarima iz Brazila: o Didiju, Vavi, Zagalu, Garinči i čudu od talenta, omladincu Peleu. Pa, o Kubali, Mađaru iz Slovačke, velemajstoru fudbalskom koji je, menjajući pasoše i državljanstva, stigao i do španske reprezentacije. Baš kao i Di Stefano, Argentinac, potom - po Kubalinom receptu - i Španac, vođa Real Madrida, najbolje klupske ekipe pedesetih godina prošlog veka.
Vajini sagovornici su, kroz priču i svoje afinitete, analizirali igre tih svetskih fudbalskih veličina i, onako ovlaš, proglašavali najbolje.
Znao sam i ja ponešto o njima, ali nikog nisam gledao uživo. Nije bilo prilike. Tek poneki tekst u sportskoj štampi ili crno-bela fotografija, koje sam pažljivo iz novina isecao i brižljivo čuvao.
Ali jesam - relativno često i sa velikim zanimanjem - gledao Bobeka i Mitića, hodajuće jugoslovenske fudbalske ikone, baš kao i neuhvatljivog Vukasa, kao tornado sa loptom brzog Zebeca, gracioznog Milutinovića, šarmera Šekularca...
I? Ko je, iz moje klinačke vizure, bio najbolji jugoslovenski fudbaler? Toškara i Vujke, naravski! Tandem! Njih dvojica i niko drugi.
Šta me ponukalo na tako isključiv, strogo ličan stav? O tome, na ovom mestu, sledećeg utorka...
NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 72H
Ostalo iz kategorije Novi Sad - Novosadske priče
VIDEO: Prepoznajete li ovaj grad - šta se radilo u Novom Sadu proleća 1939. godine?
18.04.2024.•
25
Pre 85 godina Novi Sad je bio znatno drugačiji grad. Najpre, u njemu je živelo gotovo sedam puta manje ljudi.
Bombardovanje 1999. godine - čega se sećaju Novosađani: Esmeralda, trčanje po čvarke, žurke...
24.03.2024.•
31
Povom 25. godišnjice od početka NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije, portal 021.rs vam donosi priče Novosađana o 78 dana 1999. godine.
Kako su Novosađani naučili NATO "red vožnje"
24.03.2024.•
7
Imao sam 11 godina. Tog dana se išlo prepodne u školu, popodne smo uobičajeno išli napolje da se igramo ubeđujući one koje su roditelji sprečili, da neće biti nikakvog bombardovanja...
VIDEO: Sećanje na "Žutu kuću" živi - trag Novog Sada kojeg sve manje ima
20.03.2024.•
23
Na lokaciji na kojoj se nekada nalazila kultna novosadska "Žuta kuća" gradska vlast planira izgradnju crkve posvećenoj stradalima u južnoj Bačkoj tokom Drugog svetskog rata.
FOTO: Znate li da u Veterniku postoji bosanska brvnara koja je spomenik kulture?
26.02.2024.•
16
Prava Bosanska brvnara sa etnografskom zbirkom predmeta starih i 200 godina može se pronaći u Veterniku.
Student nije zapalio žito
05.02.2024.•
5
Na fasadi kasarne u Ulici vojvode Bojovića jedna spomen ploča čuva priču o studentima koji su zapalili pšenicu. I to su platili životom.
FOTO, VIDEO Novosadski lekar čuva grad u starim mapama: Ovo je njegova priča
01.02.2024.•
3
Novosađanin Dušan Jovanović, lekar gastroenterohepatolog i onkolog, tokom februara imaće izloženu prvu izložbu starih mapa i grafika Novog Sada i Petrovaradina iz njegove velike kolekcije.
Spomenik rodoljubima zaboravljen u šiblju pored pruge u Petrovaradinu
22.01.2024.•
11
Novi Sad ima dosta spomenika, ali neki su usled istorijskih događaja pali u zaborav. Jedan od njih je i spomenik rodoljubima, koji se nalazi daleko od pogleda, pored pruge u Petrovaradinu.
Kad je pošta stigla u Novi Sad...
12.01.2024.•
11
U Velikoj sali Glavne pošte u Novom Sadu krajem prošle godine otvorena je izložba o nastanku i razvoju pošte u gradu.
FOTO: Petrovaradinska tvrđava čuva sećanje na stradale za oslobođenje i stvaranje Jugoslavije
08.01.2024.•
3
Ove godine se obeležava 110 godina od početka Prvog svetskog rata, a među tužnim godišnjicama je i streljanje rodoljuba na području Petrovaradina septembra 1914. godine.
FOTO: Priča o lokomotivi koju svi znate - decenijama dočekuje putnike u Novom Sadu
25.12.2023.•
3
Ispred Železničke stanice već 35 godina Novosađane i druge putnike pozdravlja parna lokomotiva stara gotovo čitav vek.
Novi Sad čuva uspomenu na prvog partizanskog pilota
11.12.2023.•
6
Novi Sad je nekada imao fabriku aviona, aerodrom i školu za pilote. Malo toga podseća na ovaj deo istorije grada, a to uključuje i spomen-ploču posvećenu prvom partizanskom pilotu Franji Kluzu.
Kolači od prijateljstva: Novosadska slatka druženja
28.11.2023.•
9
Prvi kolač u koji sam se zaljubio - a da nisu bili makoši ili krofne - dela majstorskih ruku mojih baka Katice i Marije, bio je profiterol.
"Armija" - najstrašnije mučilište Novosađana
27.11.2023.•
15
Na najstrašnije mučilište Novosađana u istoriji grada "Armiju" podseća tabla na zgradi gde se nalazilo ovo zloglasno mesto.
Iz centra na "brdo" 2: Biti na nogama
14.11.2023.•
2
Krajem aprila 1979. u Velikoj Britaniji su održani izbori - pokazalo se istorijski - na kojima su Konzervativci potukli do tada vladajuće Laburiste.
Neprimetna ploča na Gradskoj kući čuva priču o borbi novosadskih radnika
13.11.2023.•
2
Na Gradskoj kući stoji spomen ploča koja je skoro potpuno zaboravljena i skrajnuta gotovo tri decenije, iako se nalazi pred očima svih prolaznika.
Pogrebni nemiri u Novom Sadu: Kako su se Srbi borili da celivaju mrtvace
10.11.2023.•
22
Pre 246 godina u Novom Sadu su zabeleženi pogrebni nemiri jer su tadašnje carske vlasti pokušale da suzbiju pojavu nošenja otvorenog sanduka sa mrtvacem kroz naselja, kao i celivanje mrtvaca.
Iz centra na "brdo"
07.11.2023.•
3
Na "brdo" - kako smo u šali zvali zdanje Televizije Novi Sad smeštenu na Mišeluku na obroncima Fruške, došao sam iz centra grada.
Tri prsta iz Novog Sada
31.10.2023.•
2
Na različite načine Srbi i građani ove zemlje demonstriraju patriotizam i poštovanje prema nacionalnim simbolima.
Pisac prve moderne srpske drame rođen je u Novom Sadu - crkva je htela da spali rukopis
23.10.2023.•
7
Istorijska drama "Smrt Uroša V." koju je napisao Stefan Stefanović, igra se na pozorišnim scenama skoro dva veka, a malo je nedostajalo da nikada ne bude izvedena.
Novosadsko ugostiteljstvo: Početak kraja "doba nevinosti"
17.10.2023.•
0
Zahvaljujući maminom poslu - nekoliko godina je bila direktor Hotelskog preduzeća "Vojvodina" - kao sasvim mali dečak sam naučio značenje pojmove kao što su hotel, restoran, letnja bašta, pivnica...
Komentari 10
НС ДУНАВ
Миша Секулић
Salajčan
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar