Kad je Novi Sad bio Holivud
Već na početku šezdesetih, strani producenti otkrili su filmičnost Novog Sada.
Foto: 021.rs
Očuvana arhitektonska recesija u centru grada, periferija poput uređenih sela, Tvrđava, Dunav, Fruška gora, nepregledna polja u okolini... idealne su lokacije za razne filmske žanrove. Epohe, čak.
Prvo je snimljen film "Nasilje na trgu" u jugoslovensko-američkoj koprodukciji. Glavne zvezde behu Broderik Kraford i Bibi Anderson, jedna od muza poznatog švedskog reditelja Bergmana. Zanimljivo je da je važan lik za zaplet radnje imao Novosađanin Peka Antonijević, tada petnaestogodišnjak, talenovani gimnastičar i budući dugogodišnji sportski novinar. Ali, "igrao" je samo preko svoje fotografije, jer je tako scenario zahtevao.
I, krenula je najezda raznih inostranih produkcija. Novosađani su mogli u promenadi poznatih filmskih faca da, recimo, u nekom restoranu vide Klinta Istvuda, vitkog kao struna, kako uživa u ovčijem kiselom mleku sa debelim kajmakom iz posudice od pečene gline, preko čijih ivica je moralo - zbog autentičnosti proizvoda - da bude zalepljena tanka hartija.
Ili da sretnu Berta Lankastera, kako - nakon džogiranja sa Perom "Hej Men" Vlahovim, prvim vojvođanskim kaskaderom - kod Rikija u "Carigradu", uživa uz limunadu i čuveni Sekulin sutlijaš.
Samo su retki posetioci Štranda uspeli - za jednu prelepu i prepametnu devojku pouzdano znam - da u dežmekastom ćelavku prepoznaju Telija Savalasa, globalno popularnog televizijskog inspektora Kodžaka.
Ondašnji Novi Sad, ponosan i dostojanstven, navek je bio suzdržano susretljiv prema gostima. Pokazivao je gostoprimstvo i ljubaznost, ali bez preterane euforije prema imenu ili profesiji gosta.
Svi namernici - u zavisnosti kako su se ponašali prema domaćinima - bili su više ili manje dragi gosti. I to je tako. Bilo!
Maj 1966. Lep i razdragan. Ocene đacima četvrtog "B" razreda "Svetine" gimnazije bile su zaključene, maturski radovi predati, sledila je formalnost uspešne odbrane. Ćao gimnazijo, čekalo nas je najbezbrižnije, uzbudljivo, dugo toplo leto...
U junu je trebalo da se upišem na novosadski Pravni fakultet i da tamo skupljam znanje, koje ću koristi kao budući novinar. Zanimanje za koje sam se, još pre nekoliko godina, vrlo čvrsto odlučio. Tu i u tome - bio sam uveren - nikakvih promena neće i ne može biti! (Cvrc! Sve je bilo drugačije, ali o tome u nekom od sledećih nastavaka "Sećanja").
Nakon obavezne šetnje korzoom i sastanaka sa devojkama koje su, još srednjoškolke, oko devet uveče, odlazile kućama, mi muški primerci, kretali smo "u život". Mudri, Jerus, Ćosa, Isija, Duta, Cvele, Mister, Tole, Foksinela, Spenser, Robot, Čikić...
Spomenutog proleća, u širokoj ponudi bircuza i kafana, najčešće smo odlazili u restoran na Tvrđavi. Jedva punoletni, neki od nas tek su položili vozački ispit, ali niko još nije imao svoj automobil. Praktično, zavisili smo od raspoloženja roditelja, da li će nam dozvoliti da se provozamo nekoliko sati. Strogo kontrolisan odlazak i povratak.
Znači, na Tvrđavu pešice, preko Mosta, pored crkvice Svetog Juraja u Podgrađu pa, gotovo trkom, onih 214 stepenica. Mogli smo, bez muke: mladi, puni snage i kondicije.
Novac? Ponašali smo se "musketarski: kad je neko imao kintu, imali smo svi. Bili smo skromni. Jedna tura, pa cevčenje, dok ima cuge. Sa većinom konobara, bili smo gariše. Imalii smo i "svoj" astal. Od ulaska u restoran, pa skroz levo, do kraja. Velik, za osam ljudi, a kada se privuku stolice, mesta je bilo i za nas desetak.
Jedne večeri, beše pun restoran, za našim stolom smo sedeli samo Pera Mudri, Miša Jeremić i ja. Prišao nam je fini gospodin - docnije ću saznati da je to čuveni beogradski arhitekta Ivkov, ali i poznati filmski scenograf - i pitao da li može da sedne sa nama. On, dve dame i njihov prijatelj.
Reč po reč, shvatili smo da su članovi filmskih ekipa koje su tih dana snimali u Novom Sadu: šminkerka i garderoberka Italijanke i naš čovek iz organizacije produkcije. Radili su na filmovima "Idemo u grad" sa Džeraldinom Čaplin i Ninom Kastelnouvom i "Jednooki vojnici", sa Lučanom Paluci. Oba u američko-italijansko-jugoslovenskoj kooprodukciji.
Za Čaplinovu smo čuli, za ostale protagonoste ne. Lepo smo se "ispričali": srpski, italijanski, francuski, engleski... pantomimom, uglavnom. Sutradan su nas oni pozvali za svoj sto. Revanš za ljubaznost. Došao je i Kastelnuovo. Velika italijanska filmska zvezda. Iza njega je bilo već četrdesetak filmova. Sa njim smo odmah kliknuli. Sjajan tip. Sve ga je zanimalo o nama, o gradu, o Jugoslaviji... Perin italijanski je bio sve bolji, moj engleski takođe. Jerus je više radio na bazi šarma. Osmesi i pogledi. Gošćama upućeni, naravski.
I tako iz večeri u večer. Ninu se dopadao način i kako smo se oblačili. Pomalo unisono, kao da smo članovi istog sportskog kluba: blejzer sakoi, svetlo sive ili pepito pantalone. Ili opuštenija varijanta, sa džemperima okruglog izreza, ispod kojeg je morao da viri čvor od kravate. I poželeo je Nino posle nekoliko dana - ovo je odista nestvarno bilo - da ga odvedemo kod našeg krojača, da mu sašije pepito pantalone!
Mi, koji smo jedva tih godina u kupovini garderobe dobacili do tršćanskog magazina "Upima", eventualno do mnogo skupljih butika "Mika" ili "Džentlmen", sa zadovoljstvom smo uslišili želju velike talijanske filmske zvezde. Njega, koji se oblačio u najprestižnijim rimskim modnim salonima. Za dva dana, Jerus i Mika Jankela, u to vreme naš modni guru, odveli su ga u Željezničku ulicu, kad tamošnjeg šnajdera. Lepo se naš "amiko" ponovio!
Imao je Nino, bar za naše pojmove ženske lepote, pomalo čudan ukus. Zanimale su ga ružnjikave, anemične osobe, neupadljivih garderoba... Na naša pitanja zašto mu se baš takve žene dopadaju, pokušao je da nam objasni kroz italijansku izreku: "Faccia morte, mona forte". Iliti, "Mrtvo lice, snažna pica." Filozofija neobičnog ukusa.
Kako god bilo, naše druženje je bilo sve prisnije. Stigle su još neke članice filmske ekipe. Jedne večeri Nino nam je rekao da je Lučana Paluci - koja je intenzivnije snimala na nekoj vangradskoj lokaciji - odlučila da nas upozna i ugosti u svom apartmanu u hotelu "Park".
Picnuli smo se Pera, Jerus i ja i u zakazano vreme, pešice dakako, krenuli na druženje. U to vreme u uličicama oko hotela, bilo je mnogo prelepih, vrlo sređenih kućnih cvetnih vrtova. I "pozajmili" smo usput, nešto cveća. Uglavnom lala, ali smo malo "obrezali" i rascvalo drvo ljubičastog jorgovana. Pojavili smo se pred domaćicom sa buketčinom, veličine kubnog metra. Bila je oduševljena. Ili je bar oduševljenje, odglumila. Prelepa žena. Vrlo komunikativna. Zanimljiva, u svakom smislu.
Ništa nismo znali o njoj, sem da je vrlo popularna. Tek nekoliko godina docnije, saznali smo da je jedva nekoliko meseci pre našeg upoznavanja snimila "Tanderbol" sa Šonom Konerijem, film iz Džejms Bond franšize. Nije bila takozvana Bondova devojka, već je igrala Fionu Volpe, profesionalnog ubicu, lik vrlo važan za zaplet radnje.
Beše to dugo u noć druženje. Za nezaborav!
To, i svako drugo koje smo proveli zajedno. Za nas, bez imalo prepotencije, to beše sasvim normalno. Tako smo doživljavali te godine i sebe u njima. Ma kakve svetske face bili, oni su bili gosti u našem Gradu. Mi domaćini. Dopadali smo se jedni drugima, pa što nam ne bi bilo lepo i prijatno... I bilo je.
Zanimljivo, ali o tome nismo talambasali po gradu. Čak ni neki naši drugari, a nekmoli poznanici, nisu imalo pojma šta nam se tih sedmica odista dogodilo. Uostalom, kao i u svakom dobrom filmu, ne moraju autori baš sve da (po)kažu i objasne. Ponešto treba da ostane neizrečeno...
A, naše nezaboravno, uzbudljivo leto '66. tek je (za)počelo...
NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 72H
Ostalo iz kategorije Novi Sad - Novosadske priče
VIDEO: Prepoznajete li ovaj grad - šta se radilo u Novom Sadu proleća 1939. godine?
18.04.2024.•
25
Pre 85 godina Novi Sad je bio znatno drugačiji grad. Najpre, u njemu je živelo gotovo sedam puta manje ljudi.
Bombardovanje 1999. godine - čega se sećaju Novosađani: Esmeralda, trčanje po čvarke, žurke...
24.03.2024.•
31
Povom 25. godišnjice od početka NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije, portal 021.rs vam donosi priče Novosađana o 78 dana 1999. godine.
Kako su Novosađani naučili NATO "red vožnje"
24.03.2024.•
7
Imao sam 11 godina. Tog dana se išlo prepodne u školu, popodne smo uobičajeno išli napolje da se igramo ubeđujući one koje su roditelji sprečili, da neće biti nikakvog bombardovanja...
VIDEO: Sećanje na "Žutu kuću" živi - trag Novog Sada kojeg sve manje ima
20.03.2024.•
23
Na lokaciji na kojoj se nekada nalazila kultna novosadska "Žuta kuća" gradska vlast planira izgradnju crkve posvećenoj stradalima u južnoj Bačkoj tokom Drugog svetskog rata.
FOTO: Znate li da u Veterniku postoji bosanska brvnara koja je spomenik kulture?
26.02.2024.•
16
Prava Bosanska brvnara sa etnografskom zbirkom predmeta starih i 200 godina može se pronaći u Veterniku.
Student nije zapalio žito
05.02.2024.•
5
Na fasadi kasarne u Ulici vojvode Bojovića jedna spomen ploča čuva priču o studentima koji su zapalili pšenicu. I to su platili životom.
FOTO, VIDEO Novosadski lekar čuva grad u starim mapama: Ovo je njegova priča
01.02.2024.•
3
Novosađanin Dušan Jovanović, lekar gastroenterohepatolog i onkolog, tokom februara imaće izloženu prvu izložbu starih mapa i grafika Novog Sada i Petrovaradina iz njegove velike kolekcije.
Spomenik rodoljubima zaboravljen u šiblju pored pruge u Petrovaradinu
22.01.2024.•
11
Novi Sad ima dosta spomenika, ali neki su usled istorijskih događaja pali u zaborav. Jedan od njih je i spomenik rodoljubima, koji se nalazi daleko od pogleda, pored pruge u Petrovaradinu.
Kad je pošta stigla u Novi Sad...
12.01.2024.•
11
U Velikoj sali Glavne pošte u Novom Sadu krajem prošle godine otvorena je izložba o nastanku i razvoju pošte u gradu.
FOTO: Petrovaradinska tvrđava čuva sećanje na stradale za oslobođenje i stvaranje Jugoslavije
08.01.2024.•
3
Ove godine se obeležava 110 godina od početka Prvog svetskog rata, a među tužnim godišnjicama je i streljanje rodoljuba na području Petrovaradina septembra 1914. godine.
FOTO: Priča o lokomotivi koju svi znate - decenijama dočekuje putnike u Novom Sadu
25.12.2023.•
3
Ispred Železničke stanice već 35 godina Novosađane i druge putnike pozdravlja parna lokomotiva stara gotovo čitav vek.
Novi Sad čuva uspomenu na prvog partizanskog pilota
11.12.2023.•
6
Novi Sad je nekada imao fabriku aviona, aerodrom i školu za pilote. Malo toga podseća na ovaj deo istorije grada, a to uključuje i spomen-ploču posvećenu prvom partizanskom pilotu Franji Kluzu.
Kolači od prijateljstva: Novosadska slatka druženja
28.11.2023.•
9
Prvi kolač u koji sam se zaljubio - a da nisu bili makoši ili krofne - dela majstorskih ruku mojih baka Katice i Marije, bio je profiterol.
"Armija" - najstrašnije mučilište Novosađana
27.11.2023.•
15
Na najstrašnije mučilište Novosađana u istoriji grada "Armiju" podseća tabla na zgradi gde se nalazilo ovo zloglasno mesto.
Iz centra na "brdo" 2: Biti na nogama
14.11.2023.•
2
Krajem aprila 1979. u Velikoj Britaniji su održani izbori - pokazalo se istorijski - na kojima su Konzervativci potukli do tada vladajuće Laburiste.
Neprimetna ploča na Gradskoj kući čuva priču o borbi novosadskih radnika
13.11.2023.•
2
Na Gradskoj kući stoji spomen ploča koja je skoro potpuno zaboravljena i skrajnuta gotovo tri decenije, iako se nalazi pred očima svih prolaznika.
Pogrebni nemiri u Novom Sadu: Kako su se Srbi borili da celivaju mrtvace
10.11.2023.•
22
Pre 246 godina u Novom Sadu su zabeleženi pogrebni nemiri jer su tadašnje carske vlasti pokušale da suzbiju pojavu nošenja otvorenog sanduka sa mrtvacem kroz naselja, kao i celivanje mrtvaca.
Iz centra na "brdo"
07.11.2023.•
3
Na "brdo" - kako smo u šali zvali zdanje Televizije Novi Sad smeštenu na Mišeluku na obroncima Fruške, došao sam iz centra grada.
Tri prsta iz Novog Sada
31.10.2023.•
2
Na različite načine Srbi i građani ove zemlje demonstriraju patriotizam i poštovanje prema nacionalnim simbolima.
Pisac prve moderne srpske drame rođen je u Novom Sadu - crkva je htela da spali rukopis
23.10.2023.•
7
Istorijska drama "Smrt Uroša V." koju je napisao Stefan Stefanović, igra se na pozorišnim scenama skoro dva veka, a malo je nedostajalo da nikada ne bude izvedena.
Novosadsko ugostiteljstvo: Početak kraja "doba nevinosti"
17.10.2023.•
0
Zahvaljujući maminom poslu - nekoliko godina je bila direktor Hotelskog preduzeća "Vojvodina" - kao sasvim mali dečak sam naučio značenje pojmove kao što su hotel, restoran, letnja bašta, pivnica...