INTERVJU Reditelj Gvozden Đurić: Priča o tinejdžerima koje smo ozbiljno zeznuli

Serija "Grupa", čije su dve epizode ovih dana emitovane na RTS-u, preti da ugrozi gledanost Drugog dnevnika RTS-a: samo prvu epizodu gledalo je million i po ljudi. O njoj govori scenarista svih epizoda i reditelj devete, Gvozden Đurić.
INTERVJU Reditelj Gvozden Đurić: Priča o tinejdžerima koje smo ozbiljno zeznuli
Foto: 021.rs
Razgovarala: Snežana Miletić
 
Priča današnja, koja nas se istinski tiče, mnogo svežih (mladih) glumačkih lica, neka "stara" u ulogama u kakvim ih do sada nismo viđali, vispreno napisani dijalozi, dobro iznijansirani likovi, stilski precizna režija, svetska produkcija kojoj ni duhovitosti ne manjka, i, vrlo primetno, kompleksni ženski likovi kojima se najzad neko posvetio, bavio, pomno ih kreirao.
 
"Grupa" prati život mladih koji se na svoj način bore da opstanu u surovom svetu, onom koji su odrasli kreirali za njih. To je svet u kojem lako ulaze u ozbiljan kriminal polusvesni kuda ih oružje i narkotici mogu odvesti. Upoznajemo i svet - današnjom Srbijom - eutaniziranih roditelja, nesvesnih kojim mračnim hodnicima koračaju njihovi potomci. Ova dva sveta prepliću se sa krugovima srpske policije, kriminalaca, tajkuna i političara… Na trenutak čovek ima utisak da gleda potomke preživelih junaka "Sivog doma" - 35 godina kasnije. 
 
Ukratko "Grupa" je izvrsna priča o "zemlji za nas" u kojoj nas je sve manje. 
 
 
Scenarista na svim epizodama i reditelj devete bio je Novosađanin Gvozden Đurić.
 
Đurić je završio režiju na novosadskoj Akademiji umetnosti u klasi Bore Draškovića, na Akademiji je trenutno asistent, piše scenarije… Za 021. rs govori o tome kako je i zašto nastala ova serija, ali i o pozorišnim i filmskim okolnostima u Srbiji...
 
Kako ste se našli oko teme, kako izgleda pisati scenario u više ruku?
 
Serija "Grupa” nastala je iz serije "Odeljenje": jedna njena epizoda emitovana je pre nekoliko godina, bavila se istim problemima tinejdžera, uplivom u narkomaniju, dilovanje, ali iz nekog razloga nije zaživela. U međuvremenu su se stekle okolnosti da se okupimo oko iste teme. Uroš Tomić i Dragan Đurković su idejni tvorci serije, Uroš mi je prijatelj, radili smo zajedno i ranije, a ostali scenaristi birani su na preporuku.
 
Želeli smo mlađe ljude, različitih godišta i senzibiliteta koji će dobro osećati temu kojom se bavimo (scenario su razvili: Katarina Mitrović, Staša Bajac, Gvozden Đurić, Mirjana Novaković, Vladimir Đurđević, Strahinja Madžarević, Dunja Matić). Onda smo, tako okupljeni, zatvoreni u writers room, dva i po meseca pisali scenario, po ugledu na američka iskustva, radeći na likovima, priči, dijalozima, svim segmentima priče.
 
Da li to onda izgleda kao neki dril ili je ipak uživanje?
 
Nešto između. Mi jesmo zatvoreni u jednom prostoru, napravimo neki plan, zapravo zadajemo svakog dana šta da uradimo, imamo neke rokove i onda u okviru toga radimo. Između sebe odredimo ko bi mogao da razvija određenu epizodu, nekad neko iz ekipe malo više vodi računa o nekom liku, najpre je jedan scenarista radio na jednoj epizodi, posle smo radili po dvoje ili troje na jednoj. Trudili smo se da budemo stilski ujednačeni i što se tiče dijaloga i same režije, jer smo imali više reditelja (reditelji su: Uroš Tomić, Jelena Gavrilović, Ivan Stefanović, Slobodanka Radun, Gvozden Đuric, Nemanja Ćeranić, Miloš Radunović).
 
Ali svi su neprekidno učestvovali u celoj priči, znali sve detalje, normalno dolazilo je do sukoba, neko vidi jednu stvar na jedan način, drugi na drugi način, ali generalno na kraju svi radimo za istu stvar. Vrlo je zanimljivo da na koncu vidiš junaka koga si kreirao i osmislio kada prohoda kroz nekog glumca. Uvek dok pišeš jedva čekaš da vidiš kako će on izgledati na sceni, a ja sam prezadovoljan kastingom.
 
 
Likovi su jako dobro izvajani, karakteri kompleksni. Da li ste tokom procesa pisanja sarađivali sa nekim psiholozima, inspektorima u policiji?
 
Tokom rada na seriji imali smo veliku pomoć u jednom inspektoru srpske policije koji je radio u odeljenju za narkotike. On nam je otkrio mnoge stvari sa kojima se sretao.
 
Izuzetno zanimljiv lik, iskusan, on je pomogao da i policajci i scene isleđivanja budu što uverljiviji, čak je pomogao oko autentičnosti izgleda seta na kojem smo ih snimali. Prosto nismo hteli da od policajaca pravimo superjunake kao u američkm filmovima, već da oni budu obični ljudi, onakvi kakvi jesu. 
 
Da li si u tom smislu bio iznenađen onim što si tokom snimanja serije saznao?
 
Ja sam generacija koja je tinejdžer bila devedesetih i situacija se na tu temu ne razlikuje mnogo od ovog vremena. Odrastao sam na Grbavici. Moja saznanja o tom svetu podudarala su se sa onim što smo čuli od tih ljudi, svako od nas zna neku priču sa ulice, zna nekog ko zna nekog. Imali smo neku sliku o svemu tome.
 
Na promociji serije u Novom Sadu prisutni gimnazijalci bili su iznenađeni kada su čuli da snimanje nije teklo hronološki, već da se na jednom setu prvo snime sve scene vezane za njega, nevezano za epizodu. To je običaj kada se snimaju filmovi i serije…
 
Tačno. Prvi pomoćnik reditelja vodi snimanje, ali i svi šefovi sektora, kostimograf, šminker… Svi oni imaju zadatak da sve u celom tom kompleksnom poslu snimanja teče kako treba. Mi smo imali dva takva sjajna tipa: Miloša Radunovića i Dušana Popovića.
 
Da li su i pisci bili na setu tokom snimanja?
 
Ja sam bio dobar deo zato što smo hteli da ispratimo ceo proces, a i režirao sam jednu epizodu. 
 
 
Lepo je u seriji videti novosadske glumce: Jasnu Đuričić, Draginju Voganjac, Borisa Isakovića, Dušana Jakišića, Tijanu Marković, još neke mlade ljude...
 
Godinama sam se i ja uzaludno pitao zašto ne dobijaju zasluženi prostor i pažnju. Ali uvek se to na kraju svodi na ličnu borbu i lični angažman: ako se potrudiš više - više od dugih - nekako to ne može da bude neprimećeno i nećeš biti sa strane. U protivnom nećeš imati priliku za pokazivanje. I u mom slučaju to je bila mukotrpna borba koja i danas traje.
 
Veliki deo života sam posvetio tome da provedem deo života u Beogradu jer je, što se tiče mog posla, naprosto sve tamo. Treba ići na razne festivale po Evropi, forume, pičinge, praviti kontakte, biti vidljiv na razne načine, pre svega mislim na veze sa ljudima iz regiona. 
 
U seriji se pojavljuje i Mili, sada već čuveni predstavnik trep muzike, iako stariji zapravo nemaju pojma ko je on…
 
Mili nije bio popularan kad smo ga angažovali, to je postao tokom snimanja, dve pesme su ga napravile zvezdom. Ni ja nisam znao ko je on, malo sam znao o toj sceni jer ne slušam tu muziku. Dobro se uklopio u priču.
 
Da li ova serija znači da si se udaljio od filma?
 
Ne. Spreman svoj prvi igrani, celovečernji film, zvaće se "Biće novih leta", Uroš Tomić je producent, ja sam scenarista i reditelj. Novac za razvoj scenarija dobio sam od Filmskog centra Srbije i tim sam povodom već bio na raznim pičinzima.
 
To je priča nastala prema istinitom događaju, o porodici koja, nakon što doživi finansijski krah, u strahu od toga kako će njihova okolina da reaguje na to što oni posle toliko godina ne idu na letovanje, organizuju lažno letovanje tako što provode deset dana zaključani u stanu. Dakle, to je priča o nemogućnosti suočavanja sa sobom, sa istinom. Nadam se da će snimanje biti naredne godine. 
 
Šta još planiraš?
 
Uroš Tomić i ja pripremamo jednu seriju koju smo razvijali za HBO, a sada pokušavamo da je realizujemo sa jednim od domaćih emitera.
 
Gde je tu pozorište?
 
Po završetku studija bio sam se okrenuo pozorištu, što je bilo čudno jer sam Akademiju upisao zbog filma. Ali sam se u međuvremenu potpuno povukao.
 
Zbog same pozorišne scene?
 
Moj profesor Bora Drašković jako je uticao na mene i sve nas koji smo upisali režiju zbog filma, da i pozorište prepoznajemo na drugi način. Tih nekoliko godina koje sam proveo u pozorištu shvatio sam da to nije moja borba, da samo uzalud trošim sebe, energiju i vreme. 
 
Odskora si asistent na novosadskoj Akademiji umetnosti, kakve su mlade generacije, za šta one imaju energiju? 
 
Pokušavam da razumem njihov način razmišljanja i njihov pogled i na život i na film. Ima fantastične dece, talentovane, zanimljive, većina njih je ta Z generacija, kojoj je tehnologija produžetak tela, ali vrlo shvataju prave vrednosti.
 
U svemu tome, gde je vreme za pisanje?
 
Pisanje je nešto što najviše volim, pišem i svoj prvi roman. Pisanje je postao jedan od najbitnijih delova mog života. Uz sve obaveze, uvek imam vremena za to. Nije mi problem da pronađem vreme i posvetim se pisanju.
  • Sofija

    14.11.2019 15:52
    @Rada
    Odličan kmentar!
  • Rada

    26.10.2019 23:54
    Potrebne su nam teme koje oblikuju svet ka boljem, koje nam daju nadu i oblikuju rešenja i heroje, a ne teme od kojih strahujemo i koje živimo svaki dan.
    Reditelji imaju medijsku moć, ali nam stalno govore ono što odlično znamo i podstiču beznađe.
    Često pomislim da oni u stvari službuju apsolutizmu.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Novi Sad - Kultura