INTERVJU Tatjana Tucić: Zar život nije jedan prelepi neuspeh?

Promocija zbirke priča Tatjane Tucić "Sigurnosti nema ali puno toga drugog ima" održaće se 11. novembra u Radio kafeu od 19 sati, čime se u ovom novosadskom kafeu otvara "Čitologija" - ciklus susreta sa zanimljivim piscima...
INTERVJU Tatjana Tucić: Zar život nije jedan prelepi neuspeh?
Foto: Nataša Medić/Privatna arhiva
"Prelepi feler" naziv je bloga na kojem je Tatjana Tucić prohodala kao pisac, sa kojeg su potekle njene fantastične priče. Kaže da su čudesnost i magija jezika razlozi zbog kojih piše, a ono što piše jeste vrhunska književnost, ona koja nas se duboko tiče - uzbudljivo pisanje koje pulsira u svakom redu...
 
Uoči promocije, kojom se u Radio kafeu otvara ciklus "Čitologija", za 021.rs govori o magiji pisanja...
 
Zašto čovek piše: da ne zaboravi ili da zaboravi?
 
Ne znam za čoveka, ali ja pišem da ne zaboravim. Imam čak i jedan tekst o priči koja mi se izmigoljila, koja nikako nije želela da bude ispričana, a veoma je lepa, poetična. Pa se onda brinem za nju, ne bih da je serviram nedopečenu i tako dalje. Nisam je još uvek ispričala, čuvam je u obliku jedne rečenice. U svakom slučaju, da - pišem da ne zaboravim. Da mogu, zapisala bih sve!
 
U svom tekstu "U slavu neopisanih trenutaka" čak i uzviknem: "Uh, kako nekad hoću da puknem, što ne može sve biti zabeleženo!" Evo, nedavno sam čitala knjigu "Neispričane priče" Rajka Grlića i on u uvodu pominje priče koje su godinama čamile u dobro zapečaćenoj boci, koju on sada otvara i pušta ih napolje, kao kakvog duha. Tako nekako su i za mene neispričane priče, kao beli čaršafi sa izrezanim očima koji lelujaju unaokolo i plaše me hujećim glasovima.
 
Možda preterujem, ali istina je da se pomalo plašim današnjeg sveta u kojima dominiraju slike, a reči plutaju u prostoru u obliku nekakvih parola ili slogana ili nepovezane, otvaraju nema usta kao ribe u vodi.
 
Kako si ti otkrila pisca u sebi? Kako si ga ohrabrila, pustila da postane realno biće? Čemu, tebi lično, on služi?
 
Potičem iz kuće književnika - moj otac je bio pisac i moj brat je pisac - i iz porodice talentovnih pripovedača, sa mamine strane. Mislim da me je to što sam rasla u kući književnika i to takvog kao što je bio moj tata, čak i sprečavalo da se upustim u pisanje. Smatrala sam da to što budem pisala mora da bude remek-delo, nešto sasvim novo i drugačije, što će pomerati granice.
 
Međutim, pisanje se kod mene pojavilo iznebuha, kao kakav nezadrživ poriv. Neću nikada zaboraviti taj zanos u koji sam jedne noći upala. Tog jutra, ptičice cvrkuću, budi se novi dan, a ja nisam bila svesna ni protoka vremena, ni svoje telesnosti, ničega oko sebe. Postojale su samo te rečenice koje su provalile iz mene i nekakva do tada još nedoživljena strast. Sa ponosom sam poslala tati svoje prve dve priče koje su nastale te noći, međutim on je bio surov kritičar. Suvo mi je odgovorio: "Ova prva ti je sranje, imaš dve priče umesto jednu, moraćeš da odlučiš o čemu hoćeš tu da pišeš i da je skroz prepraviš ili baciš, a ova druga, uz manje korekcije, može da se objavi."
 
Sećam se da sam bila razočarana i besna. Očekivala sam, u najmanju ruku, oduševljenje. Zaslepljena besom nisam shvatila da mi je rekao da jedna od te dve priče može da bude objavljena, što je značilo da on smatra da je dobra. Tu sam se prvi put susrela sa sopstvenom sujetom i shvatila da je posao pisca odnosno spisateljice užasno razarajuć za psihu. Ta izloženost kritici i ranjivost teško se podnosi.
 
To je verovatno razlog zašto si počela da pišeš blog, a ne knjige, zašto si odabrala internet kao polje delovanja, a ne srpsku književnu scenu?  
 
Pisala sam blog i držala se podalje od književne scene, nisam to nazivala književnošću, mogla sam šta sam htela, da imam gramatičke i stilske greške, vrlo često i namerno. Sela sam u udobnu fotelju iz koje ne moram da se krbam sa nekim demonima stručnog mišljenja. Nije samo strah od kritike razlog zašto sam se opredelila za blog. Ova me je forma privlačila jer je bila nova i pružala je razne mogućnosti.
 
A pre svega instant objavu i instant reakciju na društvenim mrežama, što pogoduje mojoj nestrpljivoj prirodi. Kad sam počela da objavljujem na blogu, manijački sam pisala, gotovo svaki dan, išlo mi je, ljudi su voleli, a i ja sam uživala u svojim pričama. Osoba sam koja je izrazito društvena i ima sklonost ka kolektivnom delovanju (pozorište, horsko pevanje), a ovo je jedina stvar koju radim sama. Eto, tome mi služi.
 
 
 
"Prelepi feler" - briljantno je ime tvog bloga, pogotovo u ovom vremenu kada greška nije dozvoljena. Svi bi da budu savršeni, dvadesetčetvoročasovno šminkanje traje od FB do Instagrama... A lepota je često u nesavršenom...
 
"Prelepi feler" je neprecizan prevod prvobitnog naziva mog bloga koji je bio na engleskom: Wonderfulfailure. Mislim da je taj naziv oslikavao moj odnos prema nesavršenosti i prema neuspesima. Mene su neuspesi na raznim životnim poljima oblikovali više nego uspesi. Mnogo su mi pomogli, iako su bili bolni.
 
Inače, ne verujem u savršenost, nije mi čak ni jasan taj pojam. Nosi u sebi nekakvu zatvorenost, konačnost. A ja sam izgleda sklona tome da stvari držim otvorenim, nezavršenim, nesavršenim. Uostalom, zar nije život jedan prelepi neuspeh? Provodimo ga nadajući se da će trajati večno, produžavamo ga, ispunjavamo ga smislom, a on, prokletnik, završava u svojoj suprotnosti, u smrti.
 
Zato je smrt savršena, jer je stvar završena. Nije mi bliska, trtam od nje, još uvek. I nadam se da će se to promeniti, kad budem bila jako, jako stara, ako je moguće vitalna baba, da će mi "pred smrt biti najbolje" i da ću napokon prihvatiti kraj, odnosno savršenstvo. Ipak, mnogi veruju da tu nije kraj, pa se čak i ja ponekad nadam nekom zagrobnom životu.
 
Odličan ti je format za priče. Kako si se njega setila? 
 
Ljubavni vikend roman se smatra šund literaturom za žene. Za mene ljubići nisu samo trećerazredna literatura, oni su za mene simbol slobodnog vremena socijalističke žene, štivo koje su one čitale između posla, zaprški, pelena, ribanja kupatila, kačenja zavesa i svog tog neplaćenog rada. Vreme koje su krale samo za sebe. Priča kratka, predvidiva, erotična i slatka.
 
Budući da sam ja pisala blog, smatrala sam da ta forma pripada internetu, a i da ne bi trebalo seći toliko drveća. Mislila sam, ako bih ikada štampala to što sam napisala, to bi bilo na nekom jeftinom papiru, dostupno svakom, nešto što može da se smota u rolnu, da se ugura u torbu za plažu, da ne bude šteta ako se raspadne ili pokvasi, ili da se zatakne u rebra radijatora u toaletu, za one koji vole da ponešto čitucnu dok obavljaju te neizbežne radnje.
 
I onda me je firma u kojoj radim, pozvala da predstavim svoje pisanje na našem festivalu i ja sam odmah rekla, kad su me pitali kako želim, da želim da odštampam izbor sa bloga u formi ljubavnog vikend romana. Tu su mi želju ispunili, odštampali su mi primerke za potrebe festivala, pa sam onda ja još doštampala od svojih para, kao samizdat izdanje. Izbor sam napravila sama. 
 
Pisci kažu, sve je tema. Da li je?
 
Da. Ovde je i pravo je mesto da citiram Virdžiniju Vulf koja u svom veoma važnom, podugačkom eseju "Sopstvena soba" o ženama i prozi  kaže: "… Stoga ću vas zamoliti da pišete sve vrste knjiga, ne kolebajući se zbog teme, koliko god bila trivijalna ili golema…."
 
Ja ne brinem o uzvišenosti i relevantnosti teme, mene goni jezik, njegova čudesnost i magija. Jezik je taj koji stvara, koji kreira život. Moji tekstovi često nastaju na osnovu jedne rečenice ili sintagme koju sam negde čula. Mislim da sam ozbiljna kradljivica rečenica. Ništa me tako ne ushiti kao dobra rečenica!
 
Ponekad od silnog ushićenja moram da ostavim knjigu usred čitanja, ne mogu da izdržim toliko uzbuđenje zbog dobrog teksta, kao što je to recimo bio slučaj sa romanom "Moskva- Petuški" Venedikta Jerofejeva. Desetak strana uoči kraja knjigu sam vratila bratu, da je namerno ostavim nepročitanu. Kao kad sakriješ neku jako dobru čokoladu i znaš da te taj odloženi užitak negde čeka… I, naravno, u pisanje me gura neverovatna ljubav prema ljudima, događajima i čudesnost života.
 
 
Novi Sad te zna i kao pozorišno biće, gde si na tom polju zastala i nestala?
 
Nisam sigurna da me Novi Sad na bilo koji način danas zna, jer mi se čini da ja njega više ne znam. Prepoznam ga samo ponekad, u mirisu proleća na keju, u očima i rečima prijatelja, u novosadskoj muzici i literaturi. Istina je da sam se godinama bavila pozorištem. Kao izvođačica, ili pozorišna pedagoškinja. Mnogo sam radila sa decom i mladima, taj rad možda nije bio toliko vidljiv u javnom prostoru.
 
Poslednje što sam radila u oblasti pozorišta je rad sa Per.Artom. Učestvovala sam i u procesima i na sceni. Na taj rad sam izrazito ponosna, a Per.Art smatram najprogresivnijom i najvažnijom pojavom na novosadskoj (i međunarodnoj) sceni izvođačkih umetnosti poslednjih dvadeset godina.
 
Zastala jesam, ali nestala nisam. Tu sam, čučim skrivena u nekom žbunju, možda jednom iznenada iskočim, kao mačka iza kauča.
 
A aktivizam? Nekad si spajala kosovske i srpske umetnike? Koga spajaš danas? 
 
Provela sam dvadesetak godina u društvenom aktivizmu. To je bio moj posao, ali sam  bila aktivna i izvan posla, u ponekim akcijama, ili na društvenim mrežama. Društvo me je oduvek zanimalo kao i mogućnosti građanskog delovanja i promene. Divno da si me prisetila na taj program Malih grantova koji sam vodila nekoliko godina i koji je omogućio da se povezuju Srbi i Albanci u različitim zajedničkim projektima i aktivnostima.
 
Po prvi put, početkom dvehiljaditih, čuo se albanski jezik u Srpskom narodnom pozorištu, u prelepom performansu o svadbenim običajima kod Albanaca i Srba. To je bio projekat Per.Art-a  i organizacije Community building iz Mitrovice. Zatim smo dovodili kosovske didžejeve, pa grupe mladih Srba i Albanaca na EXIT… bilo je tu nekoliko desetina projekata, žao mi je što ne mogu sve da nabrojim, ali u svakom slučaju srećna sam i ponosna što sam bila deo tih, po mom mišljenju istorijski važnih aktivnosti.
 
To su bili najvažniji mravlji koraci tog doba. A danas, kao i uvek, spajam zanimljive ljude, spajam sebe sa sobom, sa svojim telom. Trenutno sam u životnoj fazi koju bih nazvala Sport i razonoda, kao ona rubrika na radiju ili,u novinama, ne sećam se više.
 
Iz svih tvojih priča viri neki zdravi feminizam? Šta je ostalo od njega danas?
 
O, pa baš mi je drago da mi je feminizam zdrav, što i vama želimo! Što nema temperaturu, ne kašlje, ne boli ga stomak, nema alergije i izviruje tako krepostan. Ne, stvarno, zaista nikad nisam čula za nezdrav, odnosno bolesni feminizam. Za mene je feminizam u patrijarhatu najnormalnija reakcija, mišljenje i praksa. Gde god postoji nejednakost u pravima, mene tu zasvrbi. A naročito kada je u pitanju položaj žena.
 
Zahvalna sam svim tim ženama koje su svako pravo doslovno morale da osvoje i koje su izlagale svoje živote da bismo mi danas mogle da ostvarujemo neka od osnovnih ljudskih prava. Posla još ima mnogo, sveprisutni su mizoginija, seksizam, muško nasilje, kultura silovanja… rodno budžetiranje, rodno osetljiv jezik, kad već govorimo o jeziku, sve su to polja današnje borbe.  Evo, da se malo plastično izrazim, uobičajeno je u jeziku da se kaže za nekog, ako je hrabar, da "ima muda", odnosno da je muškarac, a ako je kukavica, da je "pičkica", odnosno žena.
 
Pa koliko je to strašno nepravedno! A tako je uobičajeno to u govoru i tako malo ljudi uopšte i razmišlja o stvarnom značenju tih izreka. To je seksizam u jeziku. Ljudi, pre svega muškarci, treba da nauče da slušaju šta žene imaju da kažu. Da ih zaista slušaju i čuju. I da ih čitaju.
 
Jedan moj prijatelj, prepoznaće se koji, kad sam ga pitala da li je pročitao nešto od naše zajedničke poznanice mi je rekao: "Probao sam, ali suviše mi je ženski." "Ma nemoj!", kažem ja njemu. "Mi možemo vekovima da živimo u muškom svetu, da odrastamo na muškoj literaturi, da živimo i učimo mušku istoriju, da posmatramo svet iz muške perspektive i da se svemu muškom prilagodimo i tako dalje, a tebi je ženska literatura suviše "ženska"!
 
Smejao se on, ali je i shvatio. I konačno, vest od pre nekog dana da su novosadske feminističke organizacije i inicijative ujedinile svoje snage, govori o tome gde smo danas i kakve su današnje okolnosti i potrebe. 
 
Ono što pišeš govori o tebi, tvom okruženju, ali i o Srbiji u kakvoj danas živimo. Da li zaslužujemo život kakav živimo ovde sada?
 
Ne. Zajebali su nas. Zajebali su nas nacionalisti, fašisti, kriminalci, bezobraznici i glupaci, različite interesne grupe, domaće i međunarodne.
 
Zajebali smo i sami sebe. Što nismo bili glasniji i beskompromisniji u mirovnim aktivnostima i protestima.
 
Što nismo bili solidarniji i empatičniji. Što smo zabili glave u sopstvene okovratnike i bavili se preživljavanjem. Ili smo potonuli u impotentnu blaziranost.
  • Marina

    09.11.2019 17:05
    Bravo!
  • Igor

    08.11.2019 20:22
    Bravo Tanja!

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Novi Sad - Kultura