INTERVJU Spisateljica Senka Marić: Klice našeg bola i nesreće najčešće su u prošlosti
Telo nas počinje izdavati kada mi izdamo dušu, ali prostor izvan nas nije mesto u kojem treba tražiti promenu, ona dolazi samo iznutra. Svet nam ništa ne duguje, nikada nam se neće prilagoditi onako kako to mi želimo, kaže za 021.rs Senka Marić, dobitnica regionalne književne nagrade "Meša Selimović" za roman "Kintsugi tijela".
Razgovarala: Snežana Miletić
Odgovori koji slede stižu iz Mostara i dalje rascepljenog onako kako samo bolest može da razdvoji čovekovu dušu i telo. Stižu iz Miholjskog leta grada koji će uskoro okupati čuvene mostarske kiše, one koje uzaludno spiraju prošlost u kojoj su večne klice naše nesreće i bola.
Stižu iz pera Senke Marić, žene koja je napisala najpotresnije redove u eksjugoslovenskoj književnosti u poslednjih desetak godina.
Njen "Kintsugi tijela" ("Kontrast", 2018), za koji je dobila regionalnu književnu nagradu "Meša Selimović", šokantna je magnetna rezonanca emotivnog rolerkostera kroz koji prolazi ljudsko biće nakon saznanja da ima bolest koja vodi brzom kraju.
Na toj raskrsnici između života i smrti, Senka Marić ispisuje reči kao da vitla gama nožem: o kanceru koji ždere telo i dušu, izjeda svest i snagu, lomi hrabrost i dostojanstvo. Bolesti koja briše sve pred sobom. O borbi, lavovskoj i neprestanoj - za vazduh, život, za elementarno ljudsko dostojanstvo.
"Kintsugi tijela" je zato nemilosrdno, precizno, autentično, nadrealno štivo koje dugo nakon čitanja odzvanja prestravljenom dušom.
Postoje lekovite knjige, ova nije jedna od njih, bar ne za čitaoca, za vas je bila čistilište... Duboko je uznemirujuća jer svedoči o krhkosti ljudskog bića - a od te misli čovek stalno beži, ceo život, jer beži od misli o smrti - posebno jer svedoči o krhkosti žene. I sami u jednom trenutku govorite o tome koliko je ženskost izloženija nestajanju...
Društveni konstrukti onemogućavaju ili barem u velikoj meri otežavaju ženi da živi tako da je svojstvena sebi. Postoje sve te uloge koje moramo ispuniti, obrasci kojima se moramo prilagoditi i sve to zajedno se postavlja kao jedino moguće polje delovanja. Mislim da krhkost postoji do trenutka gde pristajemo na sve to. Generalno nije lako živeti, bez obzira da li smo muškarac ili žena, s tim da verujem da ženama jeste teže zbog svega ovoga što sam rekla. A smrt je konačno i najveće pitanje, uvek prisutno, a naročito u trenutku kada se suočimo s bolešću, jer tada tek postajemo potpuno svesni prolaznosti naših tela. Nisam sigurna koliko je ova knjiga za mene bila čistilište, nisam se bavila sobom pišući je, mojim emocijama i odnosom prema proživljenom, iskustvo sam koristila kao materijal na osnovu kojeg se mogu postavljati neka važna pitanja.
Zanimljivo je u koje ste lice postavili sebe kao junakinju – jeste vi, ali i niste... Odvojeni od svog tela, lakše govorite o užasu koji preživljavate: drugo je, ali kao da izdvojeni iz sebe pokušavate da sagledate da li ste to stvarno (više) vi?
To nisam ja, u romanu je književna junakinja. Iskustvo koje opisujem jeste zasnovano na mom ličnom iskustvu, ali među tim stvarima postoji ogromna razlika. Ja sam živo biće, ona je fiktivni lik. Stvari se preklapaju, ali nikada ne mogu biti sasvim podudarne. Drugo lice je bilo najbolje tehničko rešenje. Način da postignem objektivizaciju, bez prevelike distance. Bavila sam se književnošću, pokušavanjem da nađem načine kako se jedno ovakvo iskustvo, koje je u književnom smislu veliki izazov, može preneti u tekst tako da funkcioniše kao dobra književnost.
Ređali ste priče, red sadašnjosti koja se referiše na bolest, a onda red priča iz detinjstva koje mogu i ne moraju biti komplementarne pričama iz sadašnjosti, nekako kao da ste tokom cele knjige u detinjstvu tražili alibi za svoju bolest?
Pokušala sam da postavim prava pitanja, da propitam razloge koji vode u bolest. U mom načinu gledanja na svet, te klice boli i nesreće se najčešće nalaze u prošlosti. Takođe, želela sam reći mnogo više od jedne priče o jednom karcinomu. Želela sam govoriti o različitim temama koje se tiču ženskog tela i odrastanja i time otvoriti prostor u kojem junakinja traga za odgovorima, tačkama koje su je dovele do mesta na kojem je sada. Ne mislim da je tražila alibi kao takav, možda samo odgovore, jer kroz njen lik sam pokušavala i istaknuti koliko je važno preuzimanje odgovornosti za ono što jesmo, jer jedino iz te pozicije možemo početi menjati stvari.
Izdajničko je telo, nikad ne znaš šta se krčka u njemu... A duša? Je li ona vernija?
Ne znam, možda je najtačniji odgovor da nas telo počne izdavati kada mi izdamo dušu. Verujem da smo mi kao ljudska bića savršen sistem. A kao i u svakom sistemu, kada jedan element ne funkcioniše kako treba to se nužno odražava i na ostale. S tim da verujem da je telo poslednja linija odbrane, da ono reaguje kada zakažemo na svim drugim nivoima.
Na ovu temu mogla bi se napisati i knjigu o lekarima i njihovom odnosu prema ovakvom pacijentu? U svom pisanju niste ih gotovo ni okrznuli...
Želela sam da kažem priču koja je uvučena u unutrašnji svet junakinje, da stvari propitam iznutra, bez preteranog insistiranja na emocionalnoj komponenti. Hvatanje tog balansa je bio najzahtevniji deo pisanja ovog romana. Lekari, njihov odnos prema pacijentima, bolnički sistem, sve to spada u vanjsko. Prisutno i važno svakako, ali s druge strane ne mislim da je to prostor u kojem se može doći do odgovora i promene. To dolazi samo iznutra. Svet nam ništa ne duguje. Nikada nam se neće prilagoditi na način na koji to mi želimo.
Vrlo često se prave seksistička poređenja muškog i ženskog pisanja. Ako pišu dobro - žene pišu "muški", to je neka površna, pomalo i diletantska podela. Podela koja evidentno postoji je na nivou izbora tema. Pisci biraju "velike" teme, istorijske, nacionalne, transnacionalne, etničke... Spisateljice biraju takozvane male teme koje se duboko referišu na sistem u kojem živimo: Ivana Đilas napisala je “Kući” o kreditima koji nas gutaju pišući tako najkonkretnije o liberalnom kapitalizmu i njegovom flertu sa svim sistemima koji uništavaju svakodnevnog čoveka, Rumena Bužarovska piše o onima koji nisu otišli jer su bili manje hrabri, više lenji... Dakle žene iz celog regiona pišu o onome što nas se tiče...
Verujem da je primetan trend u kojem žene pišu sve artikulisanije, sve jasnije, sve bliže temama koje se duboko tiču iskustva bivanja ženom u svetu. Naravno, to ne znači da nema muškaraca koji pišu dobro. Procentualno ih sigurno još uvek ima više. Takođe, poetika ima mnogo i one se uvek menjaju zajedno sa svetom. To je dobro. Omogućava rast, spoznaju, nove forme, obrasce i modele. Mislim da svi u osnovi, ako pristupamo književnosti iz pravog razloga, pišemo o onome što nas se tiče. Verujem da se kod nas, u celoj regiji, danas piše dobra književnost. Možda su žene malo u prednosti jer su naše priče manje ispričane, a konačno sve više osećamo da imamo pravo da govorimo iz sebe, o sebi.
Kako vi pišete, Senka? Kako birate temu? A kako čitate? Pišete li čitajući? Volite li više pisce konstruktore ili naratore?
Pišem sporadično, neredovno, nemam neki sistem, određeno vreme, iako stalno planiram da ću evo već sutra tako postaviti stvari. Tema u poeziji je uvek nešto što me trenutno dotiče, a u prozi naravno isto tako, s tim da se tu radi o temama koje me dugoročno zaokupljaju i o kojima mnogo razmišljam. To su uvek neke ženske teme, koje na različite načine govore o iskustvu bivanja ženom u svetu. A obično čitam više knjiga istovremeno, retko se više nažalost dešavaju knjige koje me otmu od svega ostalog. Kad pišem prozu više čitam poeziju i slušam muziku. Kroz muziku se održavam u atmosferi onoga o čemu pišem. U pisanju drugih više mi prija proza koja nije linearno ispisana do kraja, ona koja je fragmentirana i više govori odsutnim nego prisutnim. I jako mi je važan jezik, veština pisca u jeziku, razigranost, mislim da je to konačna tačka kroz koju se poznaju veliki pisci.
Kakav je Mostar u jesen 2019? Da li je još satkan od dva grada i hoće li se polovice koje se gledaju sa dve strane iste lepe reke ikad sastaviti?
Miholjsko je leto, pa sve još uvek izgleda podnošljivo. Uskoro će kiše i vetrovi i onda će sve sigurno biti sasvim drugačije. Nećemo se više imati čime zavarati. Mostar jeste još uvek podeljen i ne vidim da će to skoro biti drugačije, zato što to nije u interesu onih koji ga vode. Ja nisam u stanju da sagledam mesto iz kojeg bi moglo doći do bilo kakve promene.
Ukoliko imate potrebu za radnom snagom nudimo vam mogućnost da na jednostavan način oglasite poziciju za posao.
Radno mesto možete oglasiti u odeljku Oglasi za posao ili jednostavno klikom na ovu poruku.
NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 72H
Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui
Današnja lekcija
12.09.2025.•
6
Nekada su nas učili da je škola kuća znanja, da se u nju ulazi tiho i izlazi malo mudriji, da se u njoj stiču znanja i vrline i postaje se čovek.
Srbiju je neko pozvao i probudio
04.09.2025.•
9
Dok je spavala snom pravednika i sanjala kako će jednog dana da se probudi sva svoja, telefon je zazvonio.
Vučić protiv N1: Spin diktator sa oprobanim taktikama
04.09.2025.•
22
Mesecima unazad u vazduhu lebdi pitanje o budućnosti televizija N1 i Nova S, njihovih portala, te Danasa, Radara i Forbs Srbija.
Nesređeni birački spiskovi - ko bira, a ko broji glasove?
02.09.2025.•
8
Život u Srbiji je poremećen, a postavlja se pitanje da li su izbori realno rešenje koje bi u skorije vreme mogli da vrate normalnost u svakodnevicu.
Piše Siniša Tucić: Istorija pamti - i one koji ćute i oni koji deluju
29.08.2025.•
6
U utorak, 26 avgusta, vozim se sa prijateljem i saborcem Markom Jozićem auto-putem od Niša prema Beogradu.
Osećate li bes?
28.08.2025.•
23
Sećam se razgovora u kojem je jedna žena sa ponosom objašnjavala da svoju decu uči da nikada ne viču, da ne lupaju vratima, da bes nije lep i da pristojan čovek mora da zna da se obuzda.
Evropa se ubrzano naoružava
25.08.2025.•
16
Na Starom kontinentu kao da su zaboravili jeziva iskustva, da se držimo samo novijih vremena, prošlog veka i dva svetska rata.
Dogovor stranačkih kolega
21.08.2025.•
17
Prošlog četvrtka uveče učesnici protesta u Novom Sadu su akumulirani bes iskalili na gradskim prostorijama Srpske napredne stranke i demolirali ih.
Pregovori Trampa i Putina - hoće li biti mira?
18.08.2025.•
4
Tri i po godine je izgledalo da pogibijama i bestijalnosti u Ukrajini nema kraja.
Nacionalno onesvešćen
04.08.2025.•
4
Još od 2018. godine u Srbiji se u više navrata pominjala ideja o uvođenju tzv. nacionalnih udžbenika, tinjajući ispod površine sve dok nije dobila politički ventil.
Da li nam ne treba 100.000 radnika iz Afrike ili nam ih treba dvostruko više - šta kažu činjenice
28.07.2025.•
64
Vest o tome da postoje naznake dogovora o mogućem uvoza radnika iz Gane za deficitarne poslove u Srbiji izazvao je brojne kritike na ovdašnjoj javnoj sceni.
Piše Siniša Tucić: Dve sobe
21.07.2025.•
6
Minulo je 37 godina, od tog toplog jula 1988. Dobro se sećam kada sam kao desetogodišnjak uleteo u stan sa ulice.
Dekan Ekonomskog fakulteta Čučković: Vrlina je ontička sredina (između krajnosti)
20.07.2025.•
12
Profesor etike i dekan Ekonomskog fakulteta u Subotici, Aleksandar Čučković, ocenio je u autorskom tekstu da smo "svi mi ovde predugo ćutali, pa nam se dogodilo ovo sa čime se suočavamo".
Ko pije kafu za vreme protesta?
08.07.2025.•
12
U ovoj zemlji leto je postalo toliko nepodnošljivo da i asfalt stenje pod sopstvenom težinom, a vazduh nosi gustu moralnu nelagodu koja se lepi za kožu i za savest.
Piše Erik Vijar: Studenti mesecima protestuju, ali Evropu to ne zanima
07.07.2025.•
14
Već sedam meseci u Beogradu se održavaju masovne demonstracije. Za pisca Erika Vijara, dobitnika Gonkurove nagrade, ova situacija otkriva da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić spreman na sve da bi ostao na vlasti.
Naoružavanje Evrope - dalje od bezbednosti, bliže strepnji
04.07.2025.•
6
Poslednjih šest meseci priča o naoružavanju Evrope dominira političkim prostorom Starog kontinenta.
Kupi mi, tata, jedan mali rat
20.06.2025.•
13
Deluje gotovo neverovatno, ali do 2030. godine iz budžeta Evropske unije će se čak 800 milijardi evra uložiti u razvoj vojne industrije.
Više rata u Ukrajini, manje gasa u EU
14.06.2025.•
8
Mada se već nekoliko godina, najmanje otkad je počeo sukob u Ukrajini, stanovnici Evropske unije prilagođavaju manjku gasa, nevolje se neprekidno uvećavaju.
Psihodrama
13.06.2025.•
26
Neko je na Tviteru pametno napisao: Ako vratite da pogledate emisiju OKO na RTS-u pre koji dan pogrešili ste, ako je ne pogledate isto ste pogrešili.
Komentari 0
Nema komentara na izabrani dokument. Budite prvi koji će postaviti komentar.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar