Da zalijemo mi to... betonom

Pre neko veče rekli smo deci da "večeras gasimo sva svetla na sat vremena", onako neobavezno.
Da zalijemo mi to... betonom
Foto: 021.rs

Ovaj desetogodišnji mrgud kojeg, evidentno, počinjemo da smaramo nekim našim "moranjima", iznervirano je upitao: "A štoooo", da bi dobio odgovor: "Pa za našu planetu". 

Nakon što ga to baš i nije odobrovoljilo mnogo da se za temu zainteresuje, niti da sasluša više o tome, iznervirana tom njegovom apatijom, potegla sam za kvarnim i vrlo zabavnim oružjem, te sam rekla polušaljivo: "Vidi sine, mene baš briga. Ja ću umreti pre tebe i tačno me zabole kakva će planeta tebi ostati" i nakon smejuljka koji sam pokušavala da sakrijem i obe svoje, a jedne njegove dignute obrve, dodala sam: "pa ti vidi". 

Sinak je nakon toga vrlo angažovano skočio, pogledao svetla napolju, sačekao pola devet, potrudio se da sva svetla u stanu pogasi i dodatno me opomenuo kada sam nakon pet minuta upalila nešto, jer sam mislila da me više ne vidi. Najgora sam, znam. Najbolji je, isto znam.
 
I šta me raduje? Raduje me to što je ideja o drugačijoj perspektivi problema bila dovoljna da jedan mali potomak zasuče rukave i krene u borbu za ideale snažnije od mene. Šta me rastužuje? Rastužuje me seča šodroških topola, uzaludna borba aktivista, njihove suze, znoj, napori i borba. Rastužuje me Savski kej i ta ogromna energija koju pokazuju oni koji žele u osnovi samo jedno: da se zakon poštuje. Da se priroda štiti od nas samih zakonom, a mi sami od nje, bedemima.
 
Rastužuje me koliko je samo dobrih ljudi na pravoj strani, koliko su im ruke zapravo čiste i koliko su njihovi motivi ispravni, volje snažne, moral neukaljan i vera u zaštitu onog kojem je zaštita potrebna snažnija od bilo čega. Da, rastužuje, jer bojim se, ništa od toga. Makar ne u ovoj zemlji.
 
Rastužuje me što ovog mog malog takvog divnog sutra mogu videti među njima. Kako viče, kako ne da, kako se bori i kako gube i on i planeta. I tu ništa ne mogu da učinim, sem da ga naučim da u svemu tome bude još snažnije i da u svim takvim borbama bude onakav da unese makar tračak nade nama koji ruke u vis držimo odavno, jer smo se iznarazočaravali i previše.
 
Rastužuje me što smo granice ljudskosti prešli ne osvrćući se i što i milimetar površine koja diše želimo da uništimo, jer ima li šta lepše nego grad na vodi, pogled na beton, šetnja po istom, splavovi, potopljena priobalja i ono najlepše - zaobilaženje zakona.
 
I kao da prošle nedelje mučne scene padanja drveća i licemerja vlasti nisu bile dovoljne, videli smo i čoveka iz naroda. Da, naroda koji uči od svoje vlasti, te zakon vidi tamo gde su mu rekli da jeste – u svojim rukama.
Celih 50 sekundi trajao je snimak jednog čike koji na sred poljanice između Limana i Telepa, simbolično i tako zgodno nazvanoj Depresija, istovara smeće koje je godinama skupljao u sebi. Njemu više ne treba te je čilo i orno rešio da ga odveze na jedinu zelenu površinu u ovom delu i istovari na nju - nek se sada ona nosi s tim ili nek prenese dalje ako joj baš smeta.
 
Uprkos uključenoj kameri slučajnog prolaznika i par očajničkih rečenica koje je izgovorio šokirani svedok, čika nije mnogo mario – istovario je gomilu šuta, lopatu po lopatu. I ruku na srce, iako 50 sekundi ne zvuči kao nešto dugačko, snimak je mučno gledati jer tako jasno, vedro i plastično pokazuje svu oholost, svu bol južno od kičme, svo bezakonje koje udišemo svakodnevno i svu bestidnost koju pokazuju - njima ni uključene kamere, očaj svedoka, dokazi, javnost i čast ne vrede ništa. 
 
I nije to samo šut, i nije samo očuvanje sredine. To je istovar i najmanjeg napora da budemo civilizovano društvo, istovar vrednosti koje pokušavamo da zadržimo makar na minimumu, da očuvamo javnu reč, da sačuvamo dignitet i integritet. Lopatanje po dostojanstvu i istovar na depresiju.
 
Čvrsto verujem da smo svi mi sada ovom gradu sve: i loše detinjstvo i problematična mladost i teška, usamljena starost. Učinili smo, činimo i očigledno činićemo sve da ga što pre strpamo ispod zemlje pa da nad istim plačemo, govorimo kako je nekad bio divan, prisećamo se nekih lepših vremena i boljih ljudi, krivimo više sile i onda na kraju pred polazak, uz setu, još malo zalijemo. Betonom.
OGLASI RADNO MESTO!

Ukoliko imate potrebu za radnom snagom nudimo vam mogućnost da na jednostavan način oglasite poziciju za posao.

Radno mesto možete oglasiti u odeljku Oglasi za posao ili jednostavno klikom na ovu poruku.

  • Pisemo

    31.03.2023 11:13
    Botujete
    Citam komentare i od 21 komentara 3 su napisana normalnim jezikom i sa mnogo lepih i pozitivnih emocija.
    Kada to sagledate tuga je jos veca jer ima toliko ruznih ljudi u srcu i mozgu da je to najveca tuga za nas.
  • Ina

    30.03.2023 11:46
    Bravo
    Odličan tekst,samo tako nastavi.nemam komentar,sve jasno ko hoće da razume,razumeo je
  • Dimitrije

    29.03.2023 19:42
    @Vladan
    Indikativno je da ima bar desetak imena koja tvrde da gledaju na most i da nikad nije gužva. Da živim u Vlasotincu, a ne da i sam vidim ceo most sa prozora, pa bi ovi botovi mogli i da me ubede u nešto.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Današnja lekcija

Nekada su nas učili da je škola kuća znanja, da se u nju ulazi tiho i izlazi malo mudriji, da se u njoj stiču znanja i vrline i postaje se čovek.

Osećate li bes?

Sećam se razgovora u kojem je jedna žena sa ponosom objašnjavala da svoju decu uči da nikada ne viču, da ne lupaju vratima, da bes nije lep i da pristojan čovek mora da zna da se obuzda.

Evropa se ubrzano naoružava

Na Starom kontinentu kao da su zaboravili jeziva iskustva, da se držimo samo novijih vremena, prošlog veka i dva svetska rata.

Dogovor stranačkih kolega

Prošlog četvrtka uveče učesnici protesta u Novom Sadu su akumulirani bes iskalili na gradskim prostorijama Srpske napredne stranke i demolirali ih.

Nacionalno onesvešćen

Još od 2018. godine u Srbiji se u više navrata pominjala ideja o uvođenju tzv. nacionalnih udžbenika, tinjajući ispod površine sve dok nije dobila politički ventil.

Ko pije kafu za vreme protesta?

U ovoj zemlji leto je postalo toliko nepodnošljivo da i asfalt stenje pod sopstvenom težinom, a vazduh nosi gustu moralnu nelagodu koja se lepi za kožu i za savest.

Samo vozi

Na svakom bilbordu, u svakom televizijskom obraćanju, i u svakom kadru snimljenom iz drona koji klizi iznad prazne trake, ponavlja se ista rečenica kao zavet: Srbija je postala gradilište.

Kupi mi, tata, jedan mali rat

Deluje gotovo neverovatno, ali do 2030. godine iz budžeta Evropske unije će se čak 800 milijardi evra uložiti u razvoj vojne industrije.

Više rata u Ukrajini, manje gasa u EU

Mada se već nekoliko godina, najmanje otkad je počeo sukob u Ukrajini, stanovnici Evropske unije prilagođavaju manjku gasa, nevolje se neprekidno uvećavaju.

Psihodrama

Neko je na Tviteru pametno napisao: Ako vratite da pogledate emisiju OKO na RTS-u pre koji dan pogrešili ste, ako je ne pogledate isto ste pogrešili.