"Ma, ne znate vi deco"

Ono što studentni rade prethodnih par meseci kod većine nas izaziva divljenje.
"Ma, ne znate vi deco"
Foto: 021.rs
Svi gledamo slike pešačenja, vožnji, jasnih poruka i nikad jače istrajnosti. Gledamo kako se bore, kako se snalaze, kako su jaki i disciplinovani. Koliko su organizovani, spretni, rečiti, duhoviti, koliko imaju stav i jasan cilj ka kome streme. I zaista, gle, ne odustaju. 
 
Gledamo kako su tako lepo priglili zastavu, himnu i ljubav prema Srbiji preneli na drugi nivo jasno pokazujući da zastavom mogu da mašu i oni kojima ne stoji iza fotelje po službenoj dužnosti.
Stvorili su celu jednu revoluciju očas posla – uzeli je u ruke, podigli na noge, zategli joj kragnu, očešljali kosu, raspodelili obaveze, napravili planove i ne kukaju. Ne zanovetaju, ne trtljaju, ne pridikuju, ne ističu idole, ne prave lidere, odbacuju političke krpelje i svoje ciljeve i zahteve postavljaju vrlo jasno i nedvosmisleno – dok ne učinimo makar ovaj korak za pravedniji život, nećemo odustati.
 
Usudiću se da konstatujem da ovaj opis nije čisto subjektivan i odvažiću se da ga, s najčvršćim uverenjem klasifikujem kao nešto što je objektivno tako, hteli mi to ili ne.
 
Ipak! Dešava se to da za istim stolom, skoro u svakom domu – onom užem ili širem, a sudeći po rečima mnogih sa kojima sam imala prilike da duvam u pištaljku proteklih nedelja, sedi taj neko. To mu dođe uvek neka mama, neki tata, neka baka ili deka. Neki stric, neka ujna, neko blizu iz čijih usta i glave izazi nešto što, u kontekstu svega što živimo proteklih par meseci, zvuči neverovatno. 
To su neke "sve bih ja to rasterao" ili "oni meni ugrožavaju pravo na kretanje", "to su sve strani plaćenici", ali i "ON bi to mogao da reši očas posla ali neće, pušta ih". Ti studenti su, po mišljenju mnogih starijih oko nas džabalebaroši svoje vrste koji ne poštuju nikog i ništa. Koji ne znaju reda i ne cene ono što im je dato. Koji su bezobrazni, bahati i protiv njih (naših starih i promućurnih) ali pre svega protiv države na koju tapiju ima uvek i samo ili onaj glavni lider sa tv ekrana ili oni - naši stari. 
 
I stvarno se pitam odakle to? Odakle, u svesti onih koji su nas uzeli u ruke, podigli, zategli kragne i očešljali kose svojevremeno i napravili nas u ove (doduše psihički nestabilne i do zla boga nesigurne milenijalce, ali nije to poenta) ljude koji punim srcem žive za nadu da će se neke loše stvari zaista i promeniti, te da toj promeni moramo da doprinesemo i sami. U ove ljude koji ako ne sami na ulicama onda makar punog srca bodre ovu dečurliju koja kida sve ovo?
 
Da li je gnev prema malim džabalebarošima koji ne žele da uče već samo da se zezaju proizvod toga što su protesti nekada davno bili ređi, manji, ili ono najgore – manje prihvaćeni, lošije organizovani? Da li je skepsa zbog ranijih loših iskustava po pitanju efikasnosti ovakvih vidova pobune glavni razlog onih pogrdnih reči koje neretko upute naši stari posmatrajući kolonu sa transparetima?
 
Da li je sve to možda strah od nestabilnosti i društvenih nemira i celoživotni vapaj za tišinom, mirom i onim "la la la" dok se drže kažiprsti u ušima? Da li prvi zvižduk pištaljke i prva parola bespogovorno ukazuju na sveopšti haos?
 
Da li je moguće da režimski mediji ovoliko snažno utiču i tako jasno prenose poruku o malenim potplaćenim "ustašama" i tako jasno komuniciraju da je rušenje režima zapravo rušenje države i da je država on i nikako tvorevina van njega? Da će svet stati ako se neko suprotstavi autoritetu, i da nema te nadstrešnice čiji pad može biti strašniji od pada ove vlasti?
 
Ili ovde samo prisustvujemo ogromnom generacijskom jazu, suštinskom neprepoznavanju motiva, metoda i potrebe za društvenim promenama? Možda se ta tako sveprisutna filozofija večnog ćutanja da svet ne bi rekao loše, i puštanja i nezameranja jer promena donosi nužno loše zapravo osnova i opravdanje za jednom usađen i nikad odbačen pesimizam? 
Možda smo zato, mi, generacije između, upravo zato toliko nesnađene u političkom, društvenom i kosmičkom spektru, ali dovoljno snalažljive da zgrabimo mrvu optimizma i isto toliko shvatanja da samo bolji od nas mogu promeniti svet. 
 
Možda ne možemo izmeniti tu skorelu i tvrdu struju večnih "ne znate vi deco" upirača kažiprstom ali možemo zalivati nadu i ljubav prema onima koji su se "juče ispili", a danas nas i sami vraćaju na noge i nameštaju nam kragne koje su se negde u međuvremenu, dok smo tražili izlaz, opustile i razdrljale.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
  • @Realno

    01.03.2025 02:29
    Ivana
    Poštovani gospodine (napokon znamo kako da Vam se obratim), da ste profesor verovatno biste bili pismeniji ali pošto ste očigledno SNS "profesor" onda od Vas ne možemo ništa više ni očekivati. Vi u svom postu niste izrekli činjenice ili argumentaciju već samo podržavanje ili negaciju istog, tačnije svoj vrednosni sud. U skladu sa tim nemate osnov da "ostanete pri tome"pošto nemate sa "čim da ostanete pri tom". Velike reči kao "floskula" ili slično Vas ne čini učenijim, samo ste se zapetljali nažalost.
    Ne, ja nisam bot, ali Vi jeste i niste profesor. Ili ste bar lažni ex profesor-Ćaci.
    Sportski pozdrav i sve najbolje.
  • Platon

    28.02.2025 22:24
    Država
    Ko je protiv studenata koji traže promene u društvu ( promenu sistema) taj ili ne razume situaciju ili je iz nekih ličnih razloga zlonameran.
  • Realno

    28.02.2025 22:01
    @Ivana
    Kao bivši prosvetar tj novosadski srednjoškolski profesor još dok SNS još nije ni postojao napisao sam što sam napisao i stojim iza toga. Te tvoje botovske napamet naučene floskule ne mogu da prihvatim.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Više rata u Ukrajini, manje gasa u EU

Mada se već nekoliko godina, najmanje otkad je počeo sukob u Ukrajini, stanovnici Evropske unije prilagođavaju manjku gasa, nevolje se neprekidno uvećavaju.

Psihodrama

Neko je na Tviteru pametno napisao: Ako vratite da pogledate emisiju OKO na RTS-u pre koji dan pogrešili ste, ako je ne pogledate isto ste pogrešili.

"Sudija koja tuži"

Novinar Stevan Dojčinović je u više intervjua govorio o promeni ponašanja sudija od 2021. godine, kada sudije u slučaju KRIK-a, počinju da presuđuju slobodi govora i slobodi medija.

Majne ćazzi, ko je naci?

Ako želiš da postaneš heroj u Srbiji 2025. godine, ne moraš da spasiš dete iz požara, niti da izmisliš lek za rak.

Kraj rata (ni)je blizu

Početkom juna bi trebalo da započne nova runda pregovora o zaustavljanju rata u Ukrajini.

Imate li kutiju?

Imam taj neki deo u ormanu, vitrini, regalu, kako god se zvalo, gde uglavnom držim sve "važno" što mi nikad ne treba.

Sto kila krivice

Sedele smo nedavno nas tri, drugarice, onako dugo, ispijajući litre kafe i dangubeći najjače.

Tužilaštvo i sud pod nadstrešnicom

Sudija Apelacionog suda u Novom Sadu u penziji Savo Đurđić iznosi svoja zapažanja o dosadašnjem postupku u vezi sa padom nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu.

Izložbe u Novom Sadu kao poziv na promišljanje

Ljubitelji umetnosti u Novom Sadu ovih majskih dana imaju jedinstvenu priliku da se upoznaju sa radovima stvaralaca koji se razlikuju od onoga u šta su posetioci decenijama zadivljeno upirali pogled.

Sistemski mikrodozing

U vodi iz gradskog vodovoda ponovo su pronađeni crvi. Zvaničan odgovor nadležnih institucija bio je: sve je u redu, nisu opasni, ima ih u malom broju, ne brinite.

Sedite malo, odmorite

Ne umem da sedim. Bukvalno. Ako nemam telefon u ruci, daljinski u vidokrugu i nešto da "skeniram" pogledom (najčešće spisak obaveza koje neću obaviti), ustajem.

Srbija odumire

Poslednjih godina često čujemo kako u mnogim fabrikama nema dovoljno radnika, a ni ponovna raspisivanja konkursa ne rezultiraju popunom radnih mesta.