Vozovi su neizbrisive razglednice svih naših života, bremenita svedočanstva prohujalih - pomno složenih ili nabacanih godina, nekih izgubljenih detinjstava koja su porasla i postala bar nešto od onoga što se jednom davno, nadomak nekog velikog sveta, sklupčalo u zagušljivom, kao nar punom kupeu, sa svim onim sirotim – na kolenima poređanim pilećim batacima, pohovanim ili pečenim, tokom puta u slast pojedenim.
Rikverc...
Novosadska železnička stanica. Nigde nikoga. Tišina je štipa za oči. Stakla na njoj su toliko prljava da se ne vidi pozdravlja li to veče napolju dan, ili se unutra jutro oprašta od noći. Velikim holom proleću golubovi, šalju rečito poređane pozdrave s visina. Čekaju strpljivo jedno "Loro Piana" odelo. Nema pištaljke da zasvira kraj.
Rikverc...
Vrelo junsko predvečerje. Vrišti asfalt pod Novim Sadom. Po tome koliko stopala upadaju u njega znaš da si preterao s ručkom. Sledi ništa manje toplo veče koje nikako da se ohladi. Železnička stanica puna – ne može igla da padne među ljude. Dok misli hrle ka moru koje će videti narednog jutra, u koferima čuče nada i dikensonovska velika očekivanja. Čeka se da voz dođe iz Subotice. Sve glave okrenute su u tom pravcu, kao da će brže doći ako se u tom pravcu gleda. Tu i tamo prolomi se cika. To progovara pivo koje, opet tu i tamo, u studentskim rezervama za predstojeću noć kucka. Nije "Hladno". Ono iz jednog kupea sledi tek po ulasku u duboku noć. Zbijeni po hodnicima izviruju kroz prozor, glava okrenutih u pravcu "Kikiriki, semenke" povika. Posle ko zna koliko čekanja, oglašava se pištaljka. Polazimo. Kraj.
Rikverc...
Jedno vojvođansko leto. Žute se atari, okrugli snopovi sena zakotrljali se njime. Voz uzmiče između oranica, prelazi rampe bez rampi, traktoristi-lole farovima namiguju iz kabina. Pored nas lenjo promiču neki bageristi, kape im nahereno zamišljene ka sutonu. Opet desetine glava viri kroz prozore, svi otvoreni, vazduh ne mrda u kupeu, lepljiva letnja vlaga obukla umorna tela. Kako se primičemo severu, komešanje raste, kulen se vraća u torbe, sklapaju se knjige, slušalice vade iz ušiju. Razgovor je gotovo utihnuo, stariji strepe - granica je blizu, mlađi misle samo da se Margit sigeta dokopaju. Pištaljka. Stoj. Pregled. Večnost. Pištaljka opet. Krećemo dalje, čeka nas Igi, onaj dr za muziku što se preziva Pop.
Rikverc...
Opet leto. Noć pa zora. Jutro ljubi nebo. Izviruju prve zrake sunca, čkiljiš na jedno oko bunovan i neumiven. Kupei prolaze zelenim krajolicima, zagrlio bi ih čvrsto samo da mogu da stanu među tvoje ruke. Kroz prozor te miluje ledeno jutro a kroz kanjon huči voda. Jurite ti i voz istom brzinom na jug. Jednom ti se učini da je to glas smaragdnozelene Neretve, drugi put tirkizne Morače. Vijugaš jednog leta pored jedne, drugog leta pored druge. Misliš, kako bi bilo lepo biti plav kao njihovo dno, brz na reči kao njihov tok, i uvek tako, kao one, ići ka moru, jer zbog njega se oba leta uvijaš oko njih. Voz se oglašava na krivini. Dim se iz njega uzdiže ka nebu a tvoja sreća penje se tačno istim putem.
Rikverc...
Keleti devedesetih, adresa za odahnuti, vozovi nade, mesto odakle se grabi sloboda, beg od rata, besmisla, užasa. I kutak zebnje i straha, jer tu negde, samo malo dole, južnije, ostaje deo tebe, kuca nepovratno, neizbrisivo, ranjeno i trajno obeleženo. Keleti je zapisivao suze, duge poglede, nervozno pogledivanje na ručni i veliki stanični sat. Dok utroba pljušti kišu u rame koje voliš, vreme tu nasred Keletija staje, odbrojava, čeka da se završi dugi stisak, preko leđa ukrštenih ruku. Dug pisak, pa kraj.
Rikverc...
"...Šupalj si k'o crkveno zvono, jeb'o te voz koji te don'o, da se ja tu s tobom cela veka patim...". Pištaljka. Kraj.
Rikverc...
Pileći batak u foliji, pohovano belo između dve kriške hleba, hrskavi pileći štapići na lepinji, umotani u kornfleks natopljen medom, četiri krilca koja su celu prethodnu noć spavala u pacu, pedantno složena u plastičnoj posudi sladoledne marke "Quatro stagione". Nema mesta boljeg od kolena sa kojeg se u veću slast mogu smazati. Jednog leta - jedni, druge zime - drugi. Razmena moguća sa svima u kupeu. Batak za kolač. Kolač za sve. Voz miriše na zajedništvo, delimo istu "Pioniri maleni mi smo morska trava" prošlost i, u tom trenutku još ne znamo, isto tako krvavu zajedničku budućnost. Pištaljka. Zaustavljamo se. U nekoj bezimenoj noći čeka se mimoilaženje vozova. Zavijaju mrakom skriveni vuci, usnuli voz nevino morske snove sanja. Pištaljka. Kraj.
Rikverc...
Još jedna duga noć na "Đavi", graju tunelima Tvrđave razvezuju nikad umorne noge. U to vreme korača se još uvek starim Petrovaradinskim mostom, pažljivo da kroz rupu ne zakačiš Dunav. Povratak kući završava se na Železničkoj stanici. Sećanje je krhko, ali mora se videti šta Zagreb ima, a Novi Sad ne. Zašto ovdašnji momci kidišu u ITD, zašto im "Atrijum" i "Đava" nisu mera stvari?! S kupljenom kartom ulazite u voz, radoznalost grlite potpuno bez ičeg u tašni, razliva se kroz vas na tu jednu noć. Nisi video ni Rundeka, ni ikog sličnog tamo, ali te drži toplina stiskavca, pamtiš ga pod šifrom "zagrebačka noć".
Rikverc...
"Zima je bila puna snijega, vozovi mnogo novih lica nose, ali nje nema da kao onda strese snijeg sa svoje kose. I ja ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti plavu kapu, a vozovi idu, danju - noću, kroz Podlugove, kroz Podlugove..." Nije tvoja pesma, ali je o vozovima, i nadi...
Rikverc...
Zvali su ga Ćira. Taj voz. To si saznao posle. Kad si porastao malo. Sećaš se da bi ti po ulasku u voz stomak promptno zaplakao za hranom. Kifla miriše ko sunce, ali na margarin. Sećaš se lica nepoznatih ljudi koja ti tokom puta postaju svojta, njihovih priča se ne sećaš, ali izuvenih cipela odmah potom, da. Majka beči oči na tebe da ti to nikako ne smeš da činiš. Koristiš razliku u shvatanju novonastale geografije, pa saviješ nogu u cipeli ispod sebe, praviš se da ne vidiš njene preteće "videćeš ti svoga boga kad stignemo" signale. Sećaš se dobro reke ponornice što plavi polje i voza što joj uzmiče uvek za lokomotivu. Sećaš se njenog huktanja dok zamiče za tunele, svojih ruku što ih krišom pružaš ledenom jutru a ono ti pomiluje i šiške na glavi. Pre tunela, mahneš detinjstvu, po izlasku iz njega već si odrastao čovek. Uokvirena slika voza koji te letima vodio do dede.
Rikverc...
Železnička stanica u malom mestu, od blata, ili kamena, svejedno isto namodirana muškatlama. Krvavo crvene su kao okršaj "Chanelova", luminous intense ruža nijanse "pirate" i "Fenty", beauty lip paint, nijanse "uncensored". Opet neko mimoilaženje logike vremena i geografije smisla. Noć letnja, negde u brdima ka moru. Nedođija sa jednom kućom. Milo ti što imaš čarape, pa ih onako po nemački na sandale navučeš, izletiš pod nebo prekriveno zvezdama, a duks ti svežom letnjom noći greje naježeno telo. Iz male stanice najednom izlazi "master of ceremony", do maločas pospani gospodar situacije, fenjer mu u ruci. Dugim gvozdenim štapom naslanja se na pod, njime će pre polaska voza kucnuti svaku šinu. One će reći "slobodno" i mi već ubrzanim korakom žurimo ka vozu. Pištaljka i kraj.
Rikverc...
Ima sudbina koje su se mimoišle u ovim vozovima, srele, a možda bolje da nisu, onih koje još uvek pokušavaju da se nađu, sudbina koje i danas, kao i onda, zajedno u noći gledaju svetlucavi modri tepih iznad njih. Sve su one jednog leta, nekad s proleća ili proleća usred zime, stajale na nekoj stanici, kofera punih nade da je tamo negde dalje – bolje, da je tamo obećana zemlja, neki drugačiji život.
Pikverc...
Lica koja svetle nadom - bolji su ljudi od onog koji obećava nadu. Kad čoveku oduzmeš nadu, niko si ako si to uradio ti. A kad ljudima oduzmeš mesta koja su stecišta nade, duplo si još gori čovek od najgorih svih. Ako ukineš gejzire nade, ko si, onda, čoveče, ti?
Kakvo si to ljudsko biće kad neštedimice gasiš tuđa praskozorja i zore, svanuća i jutra, sva pre podneva, podneva i posle podneva, tuđe sutone, sumrake i predvečerja, večeri, mrakove, sva tuđa neka doba noći, ponoći, gluva doba noći, prve, druge i treće petle?! Naša budućnost ležala je u njima, u našim privatnim malim prošlostima, ušuškanima u iste takve nade koje si bespoštedno prekidao ti.
Haloooooo!!! Požega?!
Zato, majstore, ostavi nas miru. Odstupi i ti, i tvoj dvospratni dabldekerovski pogled na Dunav što ga niko u Evropi nema. Kad spržiš sećanje na nadu, ne treba ti trabunjanje na budućnost. Ne treba ti kokoš što leti u nebo, treba ti pečeno pile na kolenima i životi pre Keletija i hirovite Neretve što preko vrelog kamenja hladi nestrpljenje koje bezbrižno hita ka moru.
Odmori, ugasi Insta, popij čaj od kamilice i ozdravi više, čoveče, malo! Pusti nas da prodišemo, pusti vozove da svojom brzinom idu bez straha, preko Horgoša i Sremske Rače, Bogojeva i Bijelog Polja, Merdara, Vinkovaca i Štrpca.
Tek tada, kad na stanicama pred vozovima ponovo budu koferi natrpani snovima o moru, moći ćemo ponovo da budemo ljudi. A nije nemoguće, ni posve teško. Za to je potrebno samo da ti najzad spakuješ kofer.
OGLASI RADNO MESTO! Ukoliko imate potrebu za radnom snagom nudimo vam mogućnost da na jednostavan način oglasite poziciju za posao.
Radno mesto možete oglasiti u odeljku Oglasi za posao ili jednostavno klikom na ovu poruku.
NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 72H
Ostalo iz kategorije
Info - Mišljenja i intervjui
17.03.2026.•
"U poslednjih 14 godina svedočimo vrtlogu nekontrolisanog amoka izgubljenih duša koje sebe zovu novinarima."
16.03.2026.•
Prošle su dve sedmice od početka rata protiv Irana. Napadnuta država je pretrpela velike i bolne žrtve, ali nije se predala.
13.03.2026.•
Nedavno spajanje kompanija SpaceX i xAI – finansijski spektakl koji su dežurni krugovi navijača pozdravili ovacijama – mnogi su dočekali sa uzdahom olakšanja.
10.03.2026.•
Jedva da je prošlo sedam dana od početka agresije SAD i Izraela na Iran, a građani Srbije već su osetili prve posledice.
10.03.2026.•
Puneći tekstovima treći nastavak knjige Senke sećanja, pre godinu dana sam napisao i onaj koji se odnosio na stanovnike vašingtonske Bele kuće.
08.03.2026.•
Kad god se povede razgovor o položaju žena u politici u Srbiji, gotovo po pravilu se iznose brojevi.
03.03.2026.•
Opasno se zakuvalo širom globusa, gotovo da nema regije bez žarišne tačke odakle se lokalna netrpeljivost očas može razbuktati do ratnog požara svetskih razmera.
03.03.2026.•
Televizija! Društveni fenomen bez presedana pre pedesetak godina. Jugoslovenska - tada jedna jedina - sa osam republičko-pokrajinskih centara. Svi (je) gledaju. Alternative nema.
24.02.2026.•
Uživao sam u takmičenjima na izvanredno organizovanim Zimskim olimpijskim igrama u Italiji. Sportisti su nanovo pomerali granice ljudskih mogućnosti. Ima li kraja?
20.02.2026.•
Zamislite da su fašisti, za koje smo verovali da smo ih polovinom 20. veka zauvek porazili, u nekom tajnom sefu, kao zaveštanje svojim duhovnim potomcima, ostavili recept kako da se fašizam ponovo učini velikim.
19.02.2026.•
Hapšenje Vesne Bratić može biti velika pouka za nas koji smo protiv Aleksandra Vučića.
17.02.2026.•
Manje od dva meseca preostalo je do 12. aprila i parlamentarnih izbora u Mađarskoj.
17.02.2026.•
Momčilo Bajagać je u stihu svoje pesme tvrdio kako "godine prolaze nervoznim korakom".
11.02.2026.•
Zaista, čemu sve ovo?
10.02.2026.•
Kasno proleće 2000. proticalo je znaku kulminacije represije diktatorskog režima Slobodana Miloševića nad nezavisnim i profesionalnim medijima u tadašnjoj Jugoslaviji.
06.02.2026.•
Predsednik Republike je potpisao ukaze kojima je proglašena grupa zakona o izmenama i dopunama zakona u oblasti pravosuđa.
03.02.2026.•
Televizijski intervjui tipa "jedan-na-jedan" je, verovatno, najpotcenjeniji format. Retko koja stanica ga nema u svojoj programskoj ponudi.
27.01.2026.•
Uzbudljivo je naše doba, širom globusa se dešavaju krupne promene i ne vidi se konačan epilog događanja čiji smo svedoci.
27.01.2026.•
Prošle zime sam odgledao, i potom komentarisao serijal "Adolf Hitler - razotkrivanje diktatora".
26.01.2026.•
Poslednjih meseci ceo svet sa pažnjom prati dešavanja oko Grenlanda, najvećeg ostrva na svetu.
20.01.2026.•
Teško da je pre samo godinu i po dana iko i pomišljao da će Grenland, ostrvo veličine oko dva miliona kvadratnih kilometara između SAD i Arktika, biti u središtu pažnje svetskog javnog mnjenja.
Komentari 4
Keva
bogi
Sto
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar