Sve neizvesnija budućnost sistema penzionog osiguranja

Kako bi očuvale redovnost isplata, nema evropske države koja u poslednjih dvadesetak godina nije korenito reformisala penzijski sistem, a mnogima su bile potrebne i dve reforme zarad očuvanja urednosti isplata.
Sve neizvesnija budućnost sistema penzionog osiguranja
Foto: Pixabay

Piše: Živan Lazić

Više od pola veka očajan je demografski trend, to je osnovni razlog zašto penzioni sistem, osmišljen još u vreme Bizmarkovog upravljanja Nemačkom, sve brže posrće.

Starih je sve više, mladih sve manje i veliko je pitanje hoće li se međugeneracijska solidarnost, na kojoj počiva penzioni sistem, održati u sadašnjoj formi. Jednostavno, nije izvesno hoće li mladi uspevati privređivati dovoljno kako bi isplaćivali primanja i dvostruko brojnijoj penzionerskoj grupi.

Čini se da je na neizvesnu budućnost mesečnih prinadležnosti najstarijih odlučujuće uticala svetska kriza koja nas je pre desetak godine zadesila. Mada se Obama, potom i donedavni evroguverner Mario Dragi, hvale da su "kvantifikativnim olakašanjem" savladali krizu, penzioneri stvari vide drugačije.

Problem je u prevelikoj količini novca, previše ga je, i banke nisu zainteresovane za štednju. Kamate su posle dugog konstantnog pada dospele u negativnu zonu i tu se zadržale. Drugim rečima, ko štedi unapred gubi.

Uzaludna štednja

Takvom situacijom teško su pogođeni penzioni fondovi. Kao što je poznato, rad ovih institucija, i kada su u privatnom vlasništvu, u velikoj meri usmerava vlada, propisujući okvirnu strukturu ulaganja. Do današnjeg dana opstalo je pravilo da svaki penzioni fond najmanje 20 odsto kapitala mora uložiti u državne hartije od vrednosti, tradicionalno procenjivane kao najsigurnija investicija.

Gornji prag ove vrste investicija nije određen, tako da su poslednje decenije, kada je kriza skresala poslovnu dobit mnogih firmi na nulu, penzioni fondovi sve intenzivnije kupovali državne obveznice. No, kriza se, bar kada je Evropa u pitanju, odužila preko svih očekivanja, prekomerno upumpavanje evra snizilo je kamate na novčane pozajmice, do ispod nule.

Prvi put u istoriji novca, ulagači unapred gube. U takvoj situaciji se drastično smanjuje i dobit penzionih fondova.

Prihod od ulaganja ušteđenog novca sve je niži i mnogi fondovi su dospeli u nemogućnost isplate zajemčenih penzija. I to svejedno da li su u pitanju državni ili privatni.

Kada u penziju

Kriza je poprimila tolike razmere da su mnogi uvereni u kraj sistema penzionog osiguranja. Ovakvo shvatanje produbljuju i demografske promene, naročito izražene širom Starog kontinenta.

Trajanje života se produžilo, sasvim je uobičajeno sresti starijeg od 78, dok u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj ili Švajcarskoj žene u proseku žive duže od 83 godine. Kako se u penziju i dalje ide sa navršenih 65, žene i sa 60 godina života, znači da se i penzija uživa znatno duže.

Tako je u Nemačkoj osamdesetih godina prošlog veka osiguranik u proseku devet i po godina primao penziju, da bi se u novom milenijumu penzionersko uživanje produžilo na dvadeset sezona. Država je reagovala povišavanjem granice na 67 godina, ali se već vidi da ni to neće biti dovoljno, pa se razmišlja da se limit postupno povisi na 70 leta.

Na ovu granicu sopstveno stanovništvo pripremaju i skandinavske zemlje, poznate kao baštenici takozvane socijalne države.

Tek pola plate

Stanovništvo Japana je, međutim, toliko ostarilo da ni pomeranje starosne granice za odlazak u penziju na 75 godina ne bi bilo dovoljno. Istovremeno, pokušaji vlada u Francuskoj i Hrvatskoj da produže radni vek nisu uspeli, mada je reč o starim i društvima uočljivo opadajuće demogravske krivulje.

Što se tiče Srbije, u nas još od vremena hiperinflacije penzioni sistem ne funkcioniše putem fonda, već se uplate zaposlenih direktno isplaćuju za penzije starijih. Kako je u nas 1,94 miliona radnika, a 1,75 miliona penzionera, jasno je da uplata 24,6 odsto bruto zarade nije dovolna, pa se bezmalo trećina novca neophodnog za isplatu penzija zahvata direktno iz državnog budžeta.

Ako je za utehu, sve do pre sedam, osam sezona iz budžeta se zahvatalo i do 48 odsto penzijskih poreba. Ovakva situacija se reflektovala i na visinu penzija, retko gde je prosečna penzija iznad 60 odsto, a sve češće se spušta i na samo polovinu prosečne zarade.

Međutim, ni tu nije kraj, isplata je sve teža, pa se često može čuti da je sistem penzionog osiguranja zapravo neodrživ.

Uloga robota

Tako se predlaže da tokom radnog veka svaki zaposleni, tačnije svaki građanin, štedi za budućnost i ulaže u ono što bi mu u starosti donosilo prihod. Penzije ne bi postojale, već bi ljudi radili do kraja života, odnosno dokle god mogu.

Prva iskustva potvrđuju da postoje poslovi za matorce, ali i vitalni stariji ljudi koji mogu raditi i u poznom dobu. Procenjuje se da će u budućnosti roboti raditi teške manuelne i izrazito jednolične poslove. Mladi bi se usmeravali na profitnije poslove, dok bi stariji pružali relativno jednostavne i znatno skormnije plaćene usluge.

Ovakvom podelom, stariji ne bi na tržištu rada konkurisali mladima. Istovremeno, stariji bi ublažavali i sve uočljiviji manjak radne snage.

Mada na prvi mah deluje šokantno, budućnost penzionog sistema u formi sličnoj kakvu danas poznajemo postaje upitna. Predviđanja su takva da je pitanje samo hoće li se ljudski vek produžiti na 105 ili 115 godina, pa je sporno sa 65 odlaziti u penziju i primati je kao redovnu narednih pola veka.

Produžetak radnog veka do sedamdesete godine životne dobi pomaže, ali samo u smislu da se penzije isplaćuju dvadeset, eventualno dvadeset i pet godina po okončanju radnog veka.

Vratiti smisao štednji

Čini se, međutim, da je rastu nepoverenja u održivost penzionog sistema bitno doprinela duga aktuelna kriza tokom koje je obesmišljena štednja na kojoj se temelji rad penzionih fondova.

Ostaje da se vidi hoće li se iz nevolja koje već predugo traju naći neki povoljniji, reklo bi se i ljudskiji izlaz od beskrajnog ubacivanja novca u finansijske tokove, obaranja vrednosti novcu i obesmišljavanja štednje.

Ako ne bude rezultata, lako se može desiti da uskoro ne bude ni penzija, samim tim ni penzionera, a ljudi bi, boreći se za život, grbačili, kako se to kolokvijalno kaže, "sve dok im se mrda".

  • Komšinica

    16.12.2019 16:11
    Bedno
    Posle UREDNIH uplata 39 god,penzija mi je kao socijalna pomoć. Da sam taj novac ostavljala,mirno bi čekala duboku starost. Promene PIO zakona su nehumane. Da sam ranije imala taj staž ne bi me bolela glava. Radili isti posao,otišli po različitim zakonima u penziju. Nekom mama,nekom maćeha
  • JS

    07.12.2019 09:29
    Migracija
    A na onaj zakon o pausalcima jos i ovo za penzije nam jasno porucuje da se selimo odavde sto pre ako zelimo da zivimo.
  • samo ovo

    06.12.2019 09:42
    Neki losi ljudi su opustosili, pokrali penzioni fond i neke druge fondove, i gde su oni sada? Da su oni zestoko kaznjeni, sklonjeni sa lica zemlje, to nama ne bi mozda vratilo sve novce, mozda i nista, ali bi neki mir imali u zaznanju da je kriminal kaznjen, a da ce sledeci paziti. A gde su ti ljudi sada? Isto gde i onda, na pozicijama, i dalje klepaju, kradu i pustose, kao i decenijama pre, isti ljudi. Nacija koja ovakve stvari dozvoljava radi na svom unistenju i tok prirodne selekcije ce je zbrisati s lica zemlje.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.