Izbeči se (u) strahu

Ako vlast nije trezvena, mi moramo da budemo. Da bismo bili, moramo imati odgovore. Zato moramo da pitamo. Konstantno i uporno. Jer dok pitamo, živi smo.
Izbeči se (u) strahu
Foto: Pixabay

Strah je oduvek bio valuta kontrole. Mnogo pre korone, mada se nama čini da je to danas vidljivije nego ikad.

Strah menja percepciju čoveka. Kruni je, podriva. Onaj ko drži poluge vlasti to zna, i zato pokušava da promeni percepciju ljudi. Da nametne svoju. Čini to zastrašivanjem i brzim promenama kursa.

Svaki put nakon toga, čovekova percepcija (stvari) biva drugačija. Manje slobodna. Sistem uvek računa na to.

Svaki put kad sistem, "za naše dobro", kao ovih dana, ukine neke slobode, nikada ih ne vrati u njihovom autentičnom obliku. Kada nam se vrate, izgledaju nekako, kao da su prošle najstrožiju verziju hrono ishrane.

Trenutno živimo teror nepoznatog - strah od terora nepoznatog. Taj strah pridodajemo već postojećem strahu od poznatog terora.

Poznati teror, zbog terora nepoznatog, uterao nas je u kuće. Bez mogućnosti da pitamo "zašto". Jedini odgovor koji dobijamo je: "Zato što ja tako kažem!".

Odgovor je identičan i na pitanje, zbog čega je poznati teror, u vidu prekonoćnog popuštanja drastičnih mera, tako naglo zakočio sa terorom straha.

A priča o teroru straha je ono preko čega smo u školi - olako i sa dosadom - prelazili, učeći iz istorije o njemu. U međuvremenu smo je doktorirali na svojim leđima: sve tiranije veličaju centralizam. Klanjanje bogu sunca.

Danas jako dobro znamo da svaka tiranija ima svog. Jedinog. Svakom od njih ljudski život ne vredi mnogo. Negde ni šaku pirinča - tamo lekare koji bi nešto da kažu pojede noć. Drugde, gde život vredi tri šetnje i 100 evra pride, a čekanje u redu za namirnice u cik zore u 04 daje se kao bonus, ljudi uglavnom ne nestaju (osim Stambolića). Za njih su rezervisane otrovne strele tabloidne difamacije.

Iako je posve surovo opipljivo i realno, ovo sfumato proleće 2020. na trenutke podseća na filmove distopije, one koje smo, kao i filmove sa ajkulama, gledali na pola oka. Do juče su nam izgledali nerealnim, a ipak su nas duboko uznemiravali, i zato smo, kad god bismo se leti otisnuli put morske pučine, povremeno pogledivali dole, za svaki slučaj. 

Danas se, uznemireni, i dalje s nevericom, pitamo: da li je ceo svet počeo da igra po rukopisu Margaret Atvud? Da li ovo počinju "Hunger games", nije li na meniju "Lobster" i da li je došao trenutak da zavapimo "Never let me go"? Ko je uopšte reditelj svega ovoga?! Pa ovako udruženim snagama ne bi briljirali ni Geri Ros, Mark Romanek i Jorgos Lantimos zajedno!!!

Čak i bez tog filmskog iskustva, jasno nam je da je politika, na krilima korona virusa, aktivirala mehanizam preživljavanja, trenutak kada strah počinje da gubi kočnice.

Zakočimo zato.

Ceo svet, na neviđeno, dao je poverenje nekolicini ljudi. Planeta je trenutno u nepoznatim rukama. Sa gomilom drastično konfuznih informacija, dijametralno suprotnih, iz dana u dan. Što uznemiruje. Mi nemamo pojma ko su ti ljudi i koliko su odgovorni - političari, portparoli raznih teorija, pa čak i lekari i naučnici po laboratorijama nadomak pijaca koje ne treba da postoje.

Da li oni imaju pojma šta rade? Neki od njih - izvesno - nemaju. I ne samo zato što se jedni drugima obraćaju sa "šefe" i "majstore".

Zato mi moramo da imamo pojma. Da trezveno razmišljamo.

Da bismo trezveno razmišljali, moramo imati odgovore. Zato moramo da pitamo. Stalno. Jer dok pitamo, živi smo. Dok pitamo, borimo se protiv straha. A ako nema straha, nema ni kontrole.

Zato moramo da insistiramo na odgovorima. Pravovremenim, tačnim, izgovorenim uljudnim, a ne svađalačkim tonom.

Još jednom: ako nema straha, nema ni kontrole. Ako jednom pogledaš strahu u oči, on postaje smešan, i pobednik si.

Zato, izbeči se (u) strahu.

  • ns

    24.04.2020 10:00
    Kome je pisan tekst ?
    Onaj ko je shvatio , shvatio je i pre čitanja teksta . Nije mu bila potrebna konstatacija .
    Onaj ko nije shvatio , neće ni posle drugog čitanja . Nije pisano za takvoga .
  • Dejan

    23.04.2020 13:56
    Srb-i
    Znaci postoji strah, zasto,zbog cega,koga ? Kad si gladan i uplasen, sa takvima je lako manipulisati
  • miskin

    23.04.2020 13:06
    Odlično
    Sjajno, Snežana. Kao i uvek.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.