INTERVJU Laureat Sterijine nagrade Boris Kučov: Najzad obučen i odmah Sterijina nagrada

O tradiciji, hirovima Andraša Urbana, kad je glumac srećan, te kakav je osećaja igrati u predstavi obučen, što je retkost u predstavama u kojima igra, govori izvrsni Boris Kučov.
INTERVJU Laureat Sterijine nagrade Boris Kučov: Najzad obučen i odmah Sterijina nagrada
Foto: Branko Lučić
Nekada se govorilo da, kad završiš Karlovačku gimnaziju, možeš drito na Sorbonu, a kad prođeš bilećku kasarnu, odmah si za Legiju stranca. Danas pak kad prođeš pozorišni dril Andraša Urbana u Pozorištu "Deže Kostolanji", možeš gde hoćeš: volj' ti Sorbona, volj' Legija stranaca. Spreman si za oboje. 
 
Glumac Boris Kučov može komotno i tamo, i tamo. Od sinoć je i laureat Sterijine nagrade za glumu, najvažnijeg priznanja za jednog glumca u Srbiji, koje je uistinu zasluženo došlo u njegove ruke i to zahvaljujući ulogama koje je odigrao u predstavi "Vitezovi lake male", neobičnom operetskom kalamburu sa političko-reakcionarno-avangardnim zapletom.
 
U intervjuu za 021.rs govorio, Kučov je govorio o pozorištu kao svom sigurnom krovu, tradiciji koja pleše na ivici kiča koju su secirali u predstavi, hirovima Andraša Urbana, tome kad je glumac srećan, te kako se oseća u predstavi u kojoj je većim delom obučen, što je, kako je sam primetio tokom izvođenja, neuobičajeno za predstave u kojima igra.
 
021: Baviti se tradicijom, kojom ste se, između ostalog, bavili u "Vitezovima lake male" može se razne načine: možeš je izložiti kritici, sprdati se njome, povlađivati joj...  ali se čini da, kako god da se njome baviš, nadrljaš... Šta se tebi čini?
 
Kučov: Mi smo izabrali da je kritikujemo, probali smo da nam ona bude oruđe, da kroz kritiku progovorimo o sebi, društvu, vojvođanskom pozorišnom trenutku, publici, da probamo da doznamo šta publika želi da gleda na sceni. Uvek se pitamo šta treba da igramo, kakvo pozorište publika zapravo želi, jer nikad ništa nije dovoljno dobro.
 
Mi kao glumci imamo odgovornost da to propitujemo, posebno zato što je naše pozorište specifično. To je moderan teatar koji pozorište stvara na znatno drugačiji način od svega uobičajenog, zbog čega često dobijamo kritike, čak neke u vidu stereotipa kada ismevamo određene pojave. 
 
Ali to čime se bavimo - ogledalo je našeg društva, a bavimo se temama koje su goruće, aktuelne, bolne, i tu ne postavljamo granice, posebno kada je nasilje u pitanju. Vidimo sada da ga je dosta u našem poslu, i ne samo u našem, već se otrkiva na raznim mestima. Ni u drugim poslovima nije ništa bolje, ali priča o nasilju u pozorištu nikad nije bila aktuelnija, jer se o njemu progovorilo, progovorile su glumice. To je takođe jedna od tema kojom se bavimo u predstavi, tema koja nam je jako bitna. 
 
021: Da li se ti u pozorištu osećaš sigurno? Ne u nekom društveno - političkom smislu, jer tu smo svi na nesigurnom tlu, već kao neko ko svake večeri izlaže sebe i izvrne svoju dušu pred nekim ljudima, a onda mora da se vrati u neku bazu, iz nekog plusa ili minusa u neku opuštajuću nulu, da bi ostao psihički i fizički zdrav?
 
Kučov: Pozorište je tokom korone bilo moj, ne samo drugi dom, nego čak skoro i prvi. Tokom pandemije bio sam tamo gotovo stalno. Radili smo mnogo predstava ove godine, dobrih projekata, bilo je zanimljivo, dobro i korisno. Da, osećam se apsolutno sigurno i sve sigurnije zato što osećam da je moj rad nužan.

021: U mnogim predstvama "Deže Kostolanjija" glumci šize na reditelja Urbana. Vidimo to kroz priče koje izgovorite a koje su iz privatnog i - publici nevidljivog - profesionalnog života. Kada se neka istina stavi na scenu, ona je ipak scenska istina u koju se učitava još svašta da bi to bila pozorišna predstava, inače bi neko u publici pomislio da vas Andraš teroriše...
 
Kučov: Sve što izgovaramo na sceni samo je jedan pozorišni jezik koji koristimo, pa i opereta kao žanr u čijem ključu, u ovom slučaju, progovaramo o društvu. Sve izgovoreno o Andrašu, to je samo stil, forma koju smo odabrali, koju je odabrao zapravo sam reditelj da bismo svi zajedno govorili o društvu, ali i pozorišnim problemima. Naravno, tu je mnogo stvari izmišljeno, i nije istinito.
 
021: Uz kič vrlo često ide i nacionalizam. Kao ilustraciju toga, tokom predstave ste kroz operetski ton, pomenuli zloglasnog Mikloša Hortija a na istoj operetskoj matrici otpevano je i "Klasje klasje", mađarska nacionalistička pesma (što publika nije znala, pa je čak i aplaudirala). Kako publika reaguje na to prozivanje nečeg iz tradicije što nije bio baš svetao trenutak?
 
Kučov: Nekima je to mnogo, neki kažu da ih to dira, zavisi. Andraš jako voli da bude na granici, na ivici, ima stav, ali baš nisi siguran šta je njegov između dve ivice i nekad je to baš zbunjujuće jer može da se shvati i kao kritika, ali i kao posveta tome. Publika se nekad podeli, u zavisnosti od toga kako je ko možda politički ili ideološki opredeljen.
 
021: U jednom trenutku predstave kažeš da je posle deset godina razgaćivanja dobar osećaj igrati u predstavi obučen. Preduhovito! Mada, ako uzmemo u obzir tropikanu ovih dana, možda je bolje da si igrao malo manje obučen, a i obradovale bi se ženske oči.
 
Kučov: Dobar je osećaj (smeh). To je bila moja improvizacija, sam sam za sebe pisao tu scenu. Inače, imali smo mnogo improvizacija, svako je imao, kreirao svoju.
 
021: U predstavi ste parodirali naš život, mentalitet, običaje, stereotipe, predrasude. Nije li to previše, nije li nam život ionako jedna velika parodija?
 
Kučov: Ako gledamo s jedne strane, jeste, a ako gledamo ozbiljno - možda čak i onda, ali treba da se trudimo da ne budemo parodija sami sebi. I o tome govori naša predstava. 
 
021: Kad je glumac srećan?
 
Kučov: Kad može da igra, i kad radi ono što voli. 
  • Buba

    30.06.2021 23:14
    Sjajan momak, u svakom smislu!

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.