Majne ćazzi, ko je naci?

Ako želiš da postaneš heroj u Srbiji 2025. godine, ne moraš da spasiš dete iz požara, niti da izmisliš lek za rak.
Majne ćazzi, ko je naci?
Foto: 021.rs
Dovoljno je da budeš mladić s nadimkom iz crtanog filma i bakinog špajza, da te neko možda ispoliva dok si ispred studentskog doma, i da imaš tu sreću da polivanje stigne pred kamere. Dalje se mašina pali sama.
 
U roku od 48 sati uhapšeno je osamnaestoro ljudi. Ministar policije gostuje po televizijama, tabloidi bruje, predsednik prima Ćacija kao da je spasio naciju, a društvene mreže se prelivaju od naručenih postova o njegovoj hrabrosti, neustrašivosti, i svetoj borbi za pravo da se, pajsad, ide na predavanja.
Sve to, za mladića koji nije nikakav simbol otpora, već školski primer kako se konstruisani narativi podmeću pod autentične.
 
Jer Miloš Pavlović, poznatiji kao Ćaci, nije nikakav otpadnik, disident ili žrtva. On je, od samog početka, marioneta vlasti. Momak koji je organizovao kontrablokade, koji je uveo sintagmu "studenti koji žele da uče" kao antipod onima koji žele promenu. On nije stao naspram sistema, on je postao maskota sistema koji pokušava da uguši svaku iskru bunta. 
Izmislio je "svoje" studente, izveo ih ispred Predsedništva, montirao logor sa šatrama i natpisima koji traže neku normalnost – a sve uz podršku stranke, obezbeđenja i logistike koja se ne dobija bez direktne sprege sa vrhom vlasti. Niko tu nije došao iz uverenja, došli su jer su plaćeni ili žele da budu plaćenici.
 
A onda, kao šlag na tortu istorijskog revizionizma, pojavi se i Ana Brnabić. Kao nekrunisana kraljica poluusmenosti izjavljuje "Molim Srbiju da još glasnije digne glas protiv ovih nacističkih, fašističkih falangi zato što tu više nije pesma 'ko ne skače taj je Ćaci' nego je pesma 'ko skače taj je naci'." Nema veze što je u pitanju pesma s mitinga, nema veze što je napad, koliko god bio neprihvatljiv, ipak fizički bez težih posledica, jer, hej, zašto ne bismo iskoristili priliku da se stavimo na stranu borbe protiv fašizma, makar i kad borbe nema?
U zemlji u kojoj je devojka prebijena bejzbol palicom, sa polomljenom vilicom i više hematoma, a da počinilac danima nije priveden, reakcija institucija na jedan šamar ili šta god to bilo zvuči kao parodija pravde. Tamo gde se nasilje ćuti ako žrtva nije fotogenična za kampanju, ovde dobijamo mobilizaciju celog državnog aparata. Neka hapsi, neka bude pravde, ali neka ne bude selektivna. Neka ne bude proračunata.
 
Jer ovde se ne radi o pravdi, ovde se radi o marketingu. O momentu kada ti politički aparat nađe svrhu, i ti, bez trunke harizme ili autentičnosti, postaneš simbol. Nečijeg plana, nečije poruke, nečijeg dnevnog reda. Postaneš "Ćaci", ikona jedne vrlo selektivne borbe protiv nasilja, nasilja protiv vlasti, u kojoj nije važno šta se desilo, već šta se od toga može napraviti. 
 
Postaneš deo mašinerije koja ne zna da stane kad se pokrene. Ako poredimo ovu situaciju sa proterivanjem Jevreja, kako to čine neki na vlasti, onda više ne govorimo o moralu, već o odsustvu elementarne svesti. Jer, ako sve jeste fašizam onda ništa nije.
 
A dok se izveštaji pišu, naslovi blješte, a komentari haraju, tišina oko drugih žrtava sve je glasnija. Neki ljudi neće dobiti prijem kod predsednika, ni ministar neće brinuti o njima u etru. Njihove priče nisu za ekran, jer ne donose poene. I u toj tišini, čuje se najjače ono što država zaista jeste – selektivna, licemerna i gladna spektakla.
 
I tako se vraćamo na suštinsku razliku između pravde i propagande: pravda je tiha, dosledna, i nije joj potrebna scenografija. A ovde smo dobili sve osim pravde: osamnaestoro uhapšenih, ali bez dublje refleksije o tome zašto su ljudi uopšte spremni da se tuku zbog politike. 
 
Predsednik koji prima studenta, ali ne i majke pretučenih kćeri. Ministar koji zna napamet sve detalje jednog slučaja, ali se ne seća ničega kad nasilje ne može da se kapitalizuje. I političari koji, bez trunke stida, izgovaraju da živimo u vremenima koja podsećaju na pogrome. Kao da im je jedino ostalo da se takmiče u analogijama – što žešće, to bolje.
 
Na kraju, možda jeste tačno da "Ćaci" nije ni tražio da postane simbol, ali je oberučke prihvatio ponudu da bude korišćen. Nema pobune u njegovom govoru, nema otpora spektaklu koji ga je progutao. On ga je prigrlio, on u njemu nalazi prostor da kaže nešto o sebi, o svojim vrednostima, možda i da izgradi nešto što se zove politički kapital. I to nije zločin, to je prirodno. Samo nemojte da nas ubeđujete da gledamo u revolucionara.
 
Jer dok god se ovakve priče pakuju kao moralne vertikale, dok god se ovakvi događaji koriste kao zamena za istinsku odgovornost, mi ćemo kao društvo živeti u realnosti u kojoj se sve meri reakcijom na snimak, a ne sadržajem. I kao što to obično biva, najopasnije laži nisu one koje dolaze iz tabloida, već one koje deluju kao istine – jer ih potpisuje država, a država je glavna je l' da?
OGLASI RADNO MESTO!

Ukoliko imate potrebu za radnom snagom nudimo vam mogućnost da na jednostavan način oglasite poziciju za posao.

Radno mesto možete oglasiti u odeljku Oglasi za posao ili jednostavno klikom na ovu poruku.

  • nijeBitno

    13.06.2025 12:59
    Je li vučko primio ili posjetio one zgažene ljude ili studente ? Ne sjećam se.
  • ...

    06.06.2025 15:28
    Nije baš da je samo poliven...
    Mali je dobio poštene batine, gađan je svim i svačim. Sad ne ulazeći u to koliko je to zaslužio i da li je bilo prekomerne sile i nasilja prema njemu, ipak se to nije smelo dogoditi.
    Prvo mi smo ti koji nisu nasilnici i ustali smo upravo zbog nasilja i nasilnika režima.

    Drugo, ovim se naše žrtve izjednačavaju sa njihovom žrtvom a to nije smelo da se desi.

    Nismo smeli dozvoliti da nasednemo nam provokacije. Gubi se kontrola, fokus i smirenost - a njima baš to odgovara.

    Nije smelo ovo da se desi.
  • Nina

    06.06.2025 15:24
    Dejane ti li si?
    Nemoj da nam prodajes bajke...

    Nije ti ovo jedini komentar.....

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Trampova slava

Puneći tekstovima treći nastavak knjige Senke sećanja, pre godinu dana sam napisao i onaj koji se odnosio na stanovnike vašingtonske Bele kuće.

Ogled(anje): Televizija nekad i sad

Televizija! Društveni fenomen bez presedana pre pedesetak godina. Jugoslovenska - tada jedna jedina - sa osam republičko-pokrajinskih centara. Svi (je) gledaju. Alternative nema.

Ogled(anje): Bez Rusa Olimpijada kusa

Uživao sam u takmičenjima na izvanredno organizovanim Zimskim olimpijskim igrama u Italiji. Sportisti su nanovo pomerali granice ljudskih mogućnosti. Ima li kraja?

Piše Janis Varufakis: Recept za fašizam

Zamislite da su fašisti, za koje smo verovali da smo ih polovinom 20. veka zauvek porazili, u nekom tajnom sefu, kao zaveštanje svojim duhovnim potomcima, ostavili recept kako da se fašizam ponovo učini velikim.

Ogled(anje): Kako se guši sloboda

Kasno proleće 2000. proticalo je znaku kulminacije represije diktatorskog režima Slobodana Miloševića nad nezavisnim i profesionalnim medijima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Uređivanje pravosuđa

Predsednik Republike je potpisao ukaze kojima je proglašena grupa zakona o izmenama i dopunama zakona u oblasti pravosuđa.

Ogled(anje): Veština razgovora

Televizijski intervjui tipa "jedan-na-jedan" je, verovatno, najpotcenjeniji format. Retko koja stanica ga nema u svojoj programskoj ponudi.

EU i SAD: Ne deli samo okean

Uzbudljivo je naše doba, širom globusa se dešavaju krupne promene i ne vidi se konačan epilog događanja čiji smo svedoci.

Business as usual

Poslednjih meseci ceo svet sa pažnjom prati dešavanja oko Grenlanda, najvećeg ostrva na svetu.

Grenland je srce Amerike

Teško da je pre samo godinu i po dana iko i pomišljao da će Grenland, ostrvo veličine oko dva miliona kvadratnih kilometara između SAD i Arktika, biti u središtu pažnje svetskog javnog mnjenja.