Majne ćazzi, ko je naci?

Ako želiš da postaneš heroj u Srbiji 2025. godine, ne moraš da spasiš dete iz požara, niti da izmisliš lek za rak.
Majne ćazzi, ko je naci?
Foto: 021.rs
Dovoljno je da budeš mladić s nadimkom iz crtanog filma i bakinog špajza, da te neko možda ispoliva dok si ispred studentskog doma, i da imaš tu sreću da polivanje stigne pred kamere. Dalje se mašina pali sama.
 
U roku od 48 sati uhapšeno je osamnaestoro ljudi. Ministar policije gostuje po televizijama, tabloidi bruje, predsednik prima Ćacija kao da je spasio naciju, a društvene mreže se prelivaju od naručenih postova o njegovoj hrabrosti, neustrašivosti, i svetoj borbi za pravo da se, pajsad, ide na predavanja.
Sve to, za mladića koji nije nikakav simbol otpora, već školski primer kako se konstruisani narativi podmeću pod autentične.
 
Jer Miloš Pavlović, poznatiji kao Ćaci, nije nikakav otpadnik, disident ili žrtva. On je, od samog početka, marioneta vlasti. Momak koji je organizovao kontrablokade, koji je uveo sintagmu "studenti koji žele da uče" kao antipod onima koji žele promenu. On nije stao naspram sistema, on je postao maskota sistema koji pokušava da uguši svaku iskru bunta. 
Izmislio je "svoje" studente, izveo ih ispred Predsedništva, montirao logor sa šatrama i natpisima koji traže neku normalnost – a sve uz podršku stranke, obezbeđenja i logistike koja se ne dobija bez direktne sprege sa vrhom vlasti. Niko tu nije došao iz uverenja, došli su jer su plaćeni ili žele da budu plaćenici.
 
A onda, kao šlag na tortu istorijskog revizionizma, pojavi se i Ana Brnabić. Kao nekrunisana kraljica poluusmenosti izjavljuje "Molim Srbiju da još glasnije digne glas protiv ovih nacističkih, fašističkih falangi zato što tu više nije pesma 'ko ne skače taj je Ćaci' nego je pesma 'ko skače taj je naci'." Nema veze što je u pitanju pesma s mitinga, nema veze što je napad, koliko god bio neprihvatljiv, ipak fizički bez težih posledica, jer, hej, zašto ne bismo iskoristili priliku da se stavimo na stranu borbe protiv fašizma, makar i kad borbe nema?
U zemlji u kojoj je devojka prebijena bejzbol palicom, sa polomljenom vilicom i više hematoma, a da počinilac danima nije priveden, reakcija institucija na jedan šamar ili šta god to bilo zvuči kao parodija pravde. Tamo gde se nasilje ćuti ako žrtva nije fotogenična za kampanju, ovde dobijamo mobilizaciju celog državnog aparata. Neka hapsi, neka bude pravde, ali neka ne bude selektivna. Neka ne bude proračunata.
 
Jer ovde se ne radi o pravdi, ovde se radi o marketingu. O momentu kada ti politički aparat nađe svrhu, i ti, bez trunke harizme ili autentičnosti, postaneš simbol. Nečijeg plana, nečije poruke, nečijeg dnevnog reda. Postaneš "Ćaci", ikona jedne vrlo selektivne borbe protiv nasilja, nasilja protiv vlasti, u kojoj nije važno šta se desilo, već šta se od toga može napraviti. 
 
Postaneš deo mašinerije koja ne zna da stane kad se pokrene. Ako poredimo ovu situaciju sa proterivanjem Jevreja, kako to čine neki na vlasti, onda više ne govorimo o moralu, već o odsustvu elementarne svesti. Jer, ako sve jeste fašizam onda ništa nije.
 
A dok se izveštaji pišu, naslovi blješte, a komentari haraju, tišina oko drugih žrtava sve je glasnija. Neki ljudi neće dobiti prijem kod predsednika, ni ministar neće brinuti o njima u etru. Njihove priče nisu za ekran, jer ne donose poene. I u toj tišini, čuje se najjače ono što država zaista jeste – selektivna, licemerna i gladna spektakla.
 
I tako se vraćamo na suštinsku razliku između pravde i propagande: pravda je tiha, dosledna, i nije joj potrebna scenografija. A ovde smo dobili sve osim pravde: osamnaestoro uhapšenih, ali bez dublje refleksije o tome zašto su ljudi uopšte spremni da se tuku zbog politike. 
 
Predsednik koji prima studenta, ali ne i majke pretučenih kćeri. Ministar koji zna napamet sve detalje jednog slučaja, ali se ne seća ničega kad nasilje ne može da se kapitalizuje. I političari koji, bez trunke stida, izgovaraju da živimo u vremenima koja podsećaju na pogrome. Kao da im je jedino ostalo da se takmiče u analogijama – što žešće, to bolje.
 
Na kraju, možda jeste tačno da "Ćaci" nije ni tražio da postane simbol, ali je oberučke prihvatio ponudu da bude korišćen. Nema pobune u njegovom govoru, nema otpora spektaklu koji ga je progutao. On ga je prigrlio, on u njemu nalazi prostor da kaže nešto o sebi, o svojim vrednostima, možda i da izgradi nešto što se zove politički kapital. I to nije zločin, to je prirodno. Samo nemojte da nas ubeđujete da gledamo u revolucionara.
 
Jer dok god se ovakve priče pakuju kao moralne vertikale, dok god se ovakvi događaji koriste kao zamena za istinsku odgovornost, mi ćemo kao društvo živeti u realnosti u kojoj se sve meri reakcijom na snimak, a ne sadržajem. I kao što to obično biva, najopasnije laži nisu one koje dolaze iz tabloida, već one koje deluju kao istine – jer ih potpisuje država, a država je glavna je l' da?
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
  • nijeBitno

    13.06.2025 12:59
    Je li vučko primio ili posjetio one zgažene ljude ili studente ? Ne sjećam se.
  • ...

    06.06.2025 15:28
    Nije baš da je samo poliven...
    Mali je dobio poštene batine, gađan je svim i svačim. Sad ne ulazeći u to koliko je to zaslužio i da li je bilo prekomerne sile i nasilja prema njemu, ipak se to nije smelo dogoditi.
    Prvo mi smo ti koji nisu nasilnici i ustali smo upravo zbog nasilja i nasilnika režima.

    Drugo, ovim se naše žrtve izjednačavaju sa njihovom žrtvom a to nije smelo da se desi.

    Nismo smeli dozvoliti da nasednemo nam provokacije. Gubi se kontrola, fokus i smirenost - a njima baš to odgovara.

    Nije smelo ovo da se desi.
  • Nina

    06.06.2025 15:24
    Dejane ti li si?
    Nemoj da nam prodajes bajke...

    Nije ti ovo jedini komentar.....

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Ko pije kafu za vreme protesta?

U ovoj zemlji leto je postalo toliko nepodnošljivo da i asfalt stenje pod sopstvenom težinom, a vazduh nosi gustu moralnu nelagodu koja se lepi za kožu i za savest.

Samo vozi

Na svakom bilbordu, u svakom televizijskom obraćanju, i u svakom kadru snimljenom iz drona koji klizi iznad prazne trake, ponavlja se ista rečenica kao zavet: Srbija je postala gradilište.

Kupi mi, tata, jedan mali rat

Deluje gotovo neverovatno, ali do 2030. godine iz budžeta Evropske unije će se čak 800 milijardi evra uložiti u razvoj vojne industrije.

Više rata u Ukrajini, manje gasa u EU

Mada se već nekoliko godina, najmanje otkad je počeo sukob u Ukrajini, stanovnici Evropske unije prilagođavaju manjku gasa, nevolje se neprekidno uvećavaju.

Psihodrama

Neko je na Tviteru pametno napisao: Ako vratite da pogledate emisiju OKO na RTS-u pre koji dan pogrešili ste, ako je ne pogledate isto ste pogrešili.

"Sudija koja tuži"

Novinar Stevan Dojčinović je u više intervjua govorio o promeni ponašanja sudija od 2021. godine, kada sudije u slučaju KRIK-a, počinju da presuđuju slobodi govora i slobodi medija.

Kraj rata (ni)je blizu

Početkom juna bi trebalo da započne nova runda pregovora o zaustavljanju rata u Ukrajini.

Imate li kutiju?

Imam taj neki deo u ormanu, vitrini, regalu, kako god se zvalo, gde uglavnom držim sve "važno" što mi nikad ne treba.

Sto kila krivice

Sedele smo nedavno nas tri, drugarice, onako dugo, ispijajući litre kafe i dangubeći najjače.

Tužilaštvo i sud pod nadstrešnicom

Sudija Apelacionog suda u Novom Sadu u penziji Savo Đurđić iznosi svoja zapažanja o dosadašnjem postupku u vezi sa padom nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu.