Borba da pozorište ne bude puka stavka u javnoj nabavci

Direktorka Narodnog pozorišta u Subotici, Ljubica Ristovski, ove godine ponovo je domaćin 64. Festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine, najstarijeg pozorišnog festivala u regionu.
Direktorka Narodnog pozorišta u Subotici, Ljubica Ristovski, ove godine ponovo je domaćin 64. Festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine, najstarijeg pozorišnog festivala u regionu.

Govori upravo o njemu i svom teatru koji se na duge staze uvrstio u domaće teatre koji izdižu pozorišnu vertikalu. Setimo se samo da je Oliver Frljić prvu predstavu u Srbiji radio upravo u ovoj pozorišnoj kući, "Kukavičluk" je jedna od njegovih najboljih predstava i ujedno najboljih predstava ovog pozorišta, a u novije vreme to su izvanredne "Mister Dolar" u režiji Snežane Trišić i "Koštana" u režiji Andraša Urbana.

Festival se posle 10 godina vratio u Suboticu. Čija je to ideja bila, ko je odlučivao o tome?

Tražila sam od Zajednice da Subotica ponovo bude domaćin festivala jer sam primetila da je festival počeo da tone, da se okreće na onu stranu na koju nikako nisam htela, pogotovo jer sam ja bila jedna od najglasnijih zagovornika da on iz susreta preraste u festival. Bilo mi je žao da trud, koji sam svojevremno uložila precedavajući Zajednicom propadne, a s druge strane mislim da Subotica ima ozbiljan potencijal, odlične scenske uslove: postoje tri scene u tri pozorišta i može da se organizuje dobar festival, pa čak i za vrlo gust program ako treba. Ove godine smo, doduše, skratili festival, traje šest, a ne sedam dana. Zapravo, poslednju reč o ponovnom održavanju festivala u Subotici dao je Grad - da li će da učestvuje u finansiranju - ali smo, s obzirom na promenu vlastu u gradu, dosta kasno dobili informaciju da će nas podržati i zato sve nije urađeno kako sam mislila ali zadovoljna sam i ovako.

Važnost ovog festivala često se zaboravlja, prema njemu se pomalo ignorantski odnose i pozorišni ljudi, i mediji a on je presek najboljeg u Vojvodini i često se desi da se deo njega preslika i u selekciju Pozorja. Pa i to nešto govori...

Misliš na izjavu o nepotrebnosti njegovog postojanja? Pa ja ga ne bih dala ni za šta na svetu. Prvo zato što je najstariji, i kao što ne bih dala da se sruši bilo koja građevina iz naše baštine, tako ne dam da se ruši ni ova baština. U istom je rangu kao "Joakim Vujić" na kojem se takmiče najbolji iz užeg regiona Srbije. I u tom smislu, ovaj naš festival jako je važan za nas. To je i bila suština reorganizacije koju smo uradili, da istaknemo kvalitet i da to bude uzrok novog kvaliteta, i čini mi se da je vojvođansko pozorište u tome uspelo a česta učešća na Sterijinom pozorju, kao najvažnijem festivalu u zemlji, potvrda su toga da je odluka koju smo tada doneli bila ispravna. Po meni, to, dakle, nije repriza, nego potvrda kvaliteta vojvođanskog festivala i rada pozorišta u Vojvodini.

Koliko su, i kako, drugi teatri uključeni u nastajanje ovog festivala, kakva je podela posla, ko kreira prateći program?

Što se tiče ovogodišnjeg festivala, prateće programe sam osmislila i ugovorila ja. Predsednik Zajednice na ovom festivalu zaista nije ništa radio. Selektor odabere predstave i tu se njegov posao završava. Na domaćinu je da dogovori raspored igranja predstava.

Šta se može još uraditi da naredni festival bude još bolji? Šta je uopšte dogovoreno, hoće li biti ponovo u Subotici?

Sve zavisi od našeg osnivača i toga da li će biti zainteresovan da finansira festival. Zato ćemo, čim se završi ovaj festival, početi razgovore sa Gradom, da li je zainteresovan da opet bude domaćin. Moglo je puno toga da se uradi, naravno, htela sam kod pretećih programa da uradim još nešto ali nije bilo vremena. Htela sam da poradim i na vizuelnom identitetu, da i sa festivalom uradimo ono što smo imali običaj da uradimo i u pozorištu, da damo šansu studentima, da raspišemo konkurs za studente dizajna kako bi oni dali vizuelni identitet festivalu. Time automatski dobijate i izložbu svih tih radova pristiglih na konkurs. Mogle bi svakako da se organizuju razne radionice, zapravo trebalo bi produbiti tu vezu sa akademijom u Novom Sadu čime bi se dala šansa mladim ljudima da steknu iskustvo jer oni tamo rastu pod staklenim zvonom, sa puno teorije i malo iskustva.

Jako puno glumaca NP Subotica bilo je prve večeri na otvaranju festivala, na somborskoj predstavi, bio je to jako lep i kolegijalni gest. U Novom Sadu se, recimo, tokom Pozorja i Infanta ne dešava često da glumci gledaju druge kolege iako tada obično nemaju svojih predstava na repertoaru. Obično se gledaju samo gostovanja iz Beograda na koja se ide kao na neka poklonjenja a preskaču se čak i strane predstave...

To je oblik kulture unutar kuće. Za naš ansambl kaže se često da je pravi pozorišni ansambl i da predstave koje mi radimo niko ne može da uradi, a to onda govori i o kolektivitetu i kolektivnom duhu koji se posebno neguje. Deo toga je upravo to kućno vaspitanje da domaćini jedne kuće – a to su u ovom slučaju glumci - budu domaćini gostima koji dođu u njihovu kuću - u naše pozorište.

NP Subotica je jedino pozorište koje je u poslednjih, pa sigurno 15-20 godina, tako u jednom dahu drastično podmladilo ansambl, desilo se tako da je u tom trenutku bilo više tek pristiglih diplomaca od starih članova pozorišta. Bio je to dosta hrabar i prilično lud potez koji se isplatio. Na koji način u tom smislu NP Subotica danas sarađuje sa akademijom?

Umetnički direktor Olivera Đorđević prati tokom školovanja glumce. Kada pronađe odgovarajućeg kandidata, onda krećemo da ga ispitujemo, zajedno odlučujemo da li je to taj koji bi mogao da se uklopi?

A šta su recimo, pored talenta, reference koje ga kandiduju da bude vaš član ili saradnik?

Da bude talentovan u našim presudama nije uslov, zapravo najmanji je uslov. Možeš da imaš najtalentovanijeg glumca koji neće moći da se uklopi u ansambl, koji je loš čovek, i onda samo napraviš zbrku sebi u ansamblu. Pretpostavka je da akademije upisuju talentovane ljude a ti onda biraš onog koji ti odgovara. Zato mi u ansamblu imamo tako različite boje, što je vrlo važno i zbog toga jer nismo u prilici da imamo ansambl od 30 ljudi. Pravljenje palete različitih karaktera dug je, mukrotrpan i težak posao, i uopšte nije prijatan. Ranije smo umetnička direktorka Olivera i ja imale pravilo - a sada nas u tome sputava zakon o zapošljavanju - da, dok nekoga ne primimo u ansambl, treba da uradi bar dve predstave kao spoljni saradnik, da bismo videle kako će se ponašati. Jer, desi se da su ljudi divni na prvom projektu a već na drugom počnu da pokazuju zube i zato je važno nekako dokučiti prirodu svog budućeg saradnika jer moraš uklopiti 16 - 17 različitih ljudi koji ubuduće treba da rade.

Da li su "Koštana" i "Mister Dolar", dva apsolutna pozorišna hita, rezultat tog rada ili ipak pozorišne hemije, biologije, fizike, energije, feng šuija... čega god od tog neuhvatljivog što utiče da se predstava nekad desi a nekad i ne, ma kako uslovi idealni bili, ma kakvi majstori da su u pitanju?

Sve zajedno. Sve je planski, namerno urađeno. Obe te predstave bile su planirane kao repertoarski potez. Verujem da je energija koju je stvorio naš ansambl tokom proteklih godina uticao na reditelje da se inspirišu da naprave takve predstave.

Bili ste najglasniji, bar što se tiče vojvođanskih upravnika pozorišta, u borbi da pozorište ne bude tek puka stavka u javnoj nabavci. Dokle se stiglo sa tim dopisivanjem sa Ministarstvom? Šta je moguće uraditi, ima li pomaka ili je sve samo bila mrtva stavka na papiru?

Nažalost izgleda ovo poslednje. Mada, pošto sam ja ludi optimista koji uvek misli da uvek ostaje nešto izgleda pa i kad je najcrnje, imamo neka obećanja... Naime, imali smo sastanak svih direktora pozorišta Srbije na kojim je bio Dejan Ristić, državni sekretar u Ministartvu kulture. Na tom sastanku iznosili smo razne probleme i iskustva a jedan od problema bio je upravo ta primena Zakona o javnim nabavkama koja nas onemogućava u radu, u mogućnosti da nešto menjamo u zadnji čas. A to je u pozorištu jako normalno. U karijeri upravnika desilo mi se čak da je reditelj na trećoj od četiri generalne probe tražio promenu scenografije a to nikad ne bih mogla da uradim u sitauaciji kada moram da sprovedem javnu nabavku. Dejan Ristić je na tom sastanku obećao da ćemo mi upravnici biti uključeni u rad Ministarstva kulture, dogovorili smo se da osnujemo jedno telo koje će biti partner sa Ministarstvom kulture. Tražili smo da nam se ubuduće, kada se budu donosili zakonski propsi, pošalju nacrti da na vreme intervenišemo, i damo primedbe a ne da dižemo graju kada je već sve gotovo i uzaludno, i da postajemo neprijatelji a ne partneri.

Šta je sa novom pozorišnom zgradom? Nigde radnika na vidiku?

Koliko ja znam, ništa se ne dešava. Pozorište više nije investitor, nismo uključeni u to od prošle godine. Grad je preuzeo taj posao. Znam ono što napišu novinari i tako znam da je u toku javna nabavka za odabir izvođača jer je s prethodnim završen posao. Čekam i ja, granulo je proleće i valjda će krenuti neki radovi. (Snežana Miletić)

  • Pera

    14.04.2014 07:29
    Ajde vi iz pozorista uvek dramite a zivite super.I drugi ljudi imaju problema pa ne kukaju toliko, zapravo imaju vise prava da kukaju
  • 13.04.2014 18:37
    OZBILJNA TEMA
    A zašto samo pozorišta, i druge institucije kulture imaju problem sa javnim nabavnikama i nisu svi lopovi. Mora sve biti javno i otvoreno, slažem se mada je za neke stvari stvanro glupo, nisu najveći lopovi u kulturi, pa ipak na sajtovima svih intitucija sve mora biti transparentno, koliko para se dobija, kome idu, tu pre svega mislim na enormne honorare i grantove koji se tajno dobijaju i ne prijavljuju posve. Ova tema zaslužuje ozbiljnu analizu vaših novinara.
  • 13.04.2014 14:49
    Čovek iz pozorišta
    Mislim da svi treba frontalno da nastupimo jer ako se ka Vladi ide pojedinačno nikakve vajde nama. Zato svi dramski umetnici, svi baletski igrači, svi pozorišni ljudi uključujući i medije, treba da naprave jedan frontalni "napad" na ljude koji odlučuju da se konačno reši pitanje zakona o pozorištu, i da se naravno javnim nabavkama u određenom sektoru, gde to treba, spreči izvlačenje državnih para, uz ili bez odobrenja političkih partija, u privatne ruke, preko raznih projekata i iracionalnih honorara reditelja, dramaturga i svih drugih nauštrb istinskog problema. Tuga je uvek što ti glasovi, stidljivo dolaze samo iz manjih mesta dok se u BG ćuti o svemu tom jer njima je očigledno i dalje dobro iako ni njima nije idealno.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Kultura i umetnost

Slika Van Goga prodata za 4,5 miliona evra

Slika holandskog umetnika Vinsenta van Goga "Portret seljanke u beloj kapi" prodata je na godišnjem sajmu umetnosti i antikviteta TEFAF u Mastrihtu za više od 4,5 miliona evra.