Bilo je to dosta para i dosta skupih slatkiša. Osećaj je bio kao kada si dugo jako žedan pa suneš u grlo litru vode odjednom ko dete kad uleti u kuću samo zbog toga pa trči nazad da nastavi da se igra. Čak, kad bolje razmislim, uopšte nisam ni neki posebni ljubitelj slatkiša.
Takođe, interesantno je da sam pri prvim platama isto veoma često kupovala fast food i da sam se dugo borila sa unutrašnjim demonima prolazeći kroz "brzohranu" dolinu poznatiju kao Ulica Braće Popović i onda odustala i prosto se prepustila; čak i ako je ono što sama napravim neopisivo lepše, vrlo često ću izabrati da kupim.
Nedavno je prijateljica, nakon što je konstatovala da je i sama dete koje je raslo devedesetih i ostalo željno svega pa jedva dočekalo da može sebi da ispuni želje, na mrežama postavila pitanje: "Šta vi opsesivno kupujete jer niste mogli kao deca?" Meni se život, kao detetu, jednom zeznuo pa mi podario rafaelo kuglicu i jednom neku pljesku i kao "e, to ti je to i nema više".
Odgovori na njeno pitanje su bili očekivani, ali u široj slici zaista strašni: Svi kupuju i gomilaju hranu kao hrčci, kupuju skupe slatkiše i patike i obasipaju svoju decu svime: i potrebnim i nepotrebnim, valjda iz straha da ne osete ono što smo nekada mi osećali ili da ne dožive iste traume.
Mi koji smo sada svesni celog procesa i osećamo na svojoj koži tako jednostavan koncept dugogodišnjeg nemanja ka kompulsivnoj želji da imamo, mi nazad ne možemo. I na stranu što je faktor naše "nemaštine" u kojoj smo kao deca živeli u visokom procentu bio ekonomske prirode, krize, rata... daleko od toga da i u situaciji "imaštine" kojom ovu decu obasipamo ne možemo da stvorimo iste probleme novim malim ljudima. Iste poremećaje, iste strahove i isti osećaj na koži koji jednom neće moći nazad. Pa hajde dok još nismo otišli predaleko da radimo pametnije, šta mislite?
Opsesivno kupovanje "svega" deci definitivno neće dovesti do ravnoteže u očekivanjima u životu, bez obzira na to što to radimo iz najbolje namere ili iz traume i straha koji vučemo od ranije. Takođe, čini se da je "briga" o deci u mnogim aspektima otišla u ekstreme te da silno brinući za eventualne posledice životnih navika koje prenosimo mališanima ili ih njima učimo, zapravo pravimo odličnu podlogu upravo za ono što najviše želimo da izbegnemo.
Na primer, lično se užasavam sve popularnije prakse da dete po svaku cenu jede samo i isključivo "zdravo" do te mere da, primera radi, ne mali broj majki pravi "domaće" grickalice koje dete, u kesici, nosi na rođendane jer ne sme "Smoki" čak ni tada. Nije alergično, da se razumemo, samo mu je zabranjeno jer nije zdravo.
Takođe, ne sme pica, ne sme se nikakav industrijski šećer do te mere da se čokolade koje tetka ćušne u rukice onako usput oduzimaju brzinom svetlosti kao da su najgori otrov. Prženo je isto ružna reč. Meso, ako mu je uopšte dozvoljeno, dozvoljeno je samo ako su mama i tata lično poznavali pile i njegove roditelje. I onda samo zamislimo malog Zdravka s prvim svojim novcem u rukama u supermarketu, restoranu ili žurci. I Zdravko će imati svoje 90-e. I verovatno poremećaj ishrane.
Takođe, eto ga ekstrem i kada je ekran u pitanju. Mnogi roditelji smatraju krucijalnim da dete ne izlažu ekranu ni najmanje. Ne ulazeći u opravdanost ili neopravdanost, te naučnu potkovanost ovakvih strahova, mi ne možemo poreći činjenicu da živimo u eri ekrana. I hteli to ili ne, mnogima su nam poslovi, kalendari, novine, telefoni, pošte, banke, tačno vreme, stanje na putevima, recepti, knjige i - zaboga - zabava - upravo ispred ekrana. I kao što se silno trude da iz hrane izbace taj emulgator, šta god on to bio, đavo nek ga nosi, tako žele i ekran, ne shvatajući da će vrlo lako malog potomka sklanjajući od jedne opasnosti oterati u neku drugu. Mislim, Hju Džekmen je u onom filmu sa Meg Rajan baš sladak, ali sumnjam da želite da vam deca žive u eri u kojoj ne pripadaju.
I isto, u svetlu te ekstremne brige za neistražene uticaje koječega na decu, a u osnovi čvrst stav da je "povratak prirodi" jedino "normalno" i ispravno, mnogi roditelji su apsolutno protiv igračke koja nije od drveta ili se ne zove "didaktičkom". Ne daj bože da ima muziku, bilo kakav zvuk (koji nije drvo, o drvo, je l'), svetlosni efekat ili da je ono najgore - od plastike.
I kao da zaboravljamo da će ti naši mali ljudi jednom, znam, zvuči neverovatno ali, biti deo društva, deo ekipe, da će nekad sedeti pored nekog ekrana ili sintisajzera uz "Smoki" i da će uzeti svoju prvu platu i spiskati na sva sranja koja ste im zabranjivali. Što bi mladi rekli: "Napraviće tebi baka 90-e, neće tebe tamo da pljačkaju".
Daj mu grickalice ponekad, čokoladu isto. Makar na rođusu. Pusti ga nek odgleda Blejza ili odigra igricu. Kupi mu plastiku, biće okej. Daj mu ponekad ono što mi nismo mogli, a oni mogu da imaju – umerenost. Jedino će ona, uverena sam, pomoći da ih ne odvedemo u "nema nazad".
I daj nek prvu platu spiska na ono šta želi tog trenutka, a ne na ono što nije smeo milijardu trenutaka unazad. A ja ću gledati da zaobilazim fast food dolinu i daću sve od sebe da se na, pre neki dan izgovoreno: "Hajdemo da ovaj grozan dan ulepšamo nekom picom", ne nasmejem grohotom, već samo od muke.
Komentari 10
Dax
021
boger
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar