Prosvećeni hedonizam

U svetu u kom se konstantno insistira na radu i rastu, procesima i efikasnosti, odmor ili uživanje postaje neka vrsta greha.
Prosvećeni hedonizam
Foto: 021.rs (Akademska knjiga/Pexels/Cottonbro)

Izdavačka kuća Akademska knjiga nedavno je objavila knjigu "Priroda, duša i sreća - temelji epikurejske etike" Ivana Nišava. 

Uz dozvolu izdavača donosimo vam poglavlje koje se tiče hedonizma. Da vidimo kako se to nekada razmišljalo i koliko nam je sve blisko danas.

Epikurov prosvijetljeni hedonizam
 
Još na početku knjige smo rekli da se Epikurova škola zvala "Vrt", i da se nalazila u bašti njegove kuće na obodu tadašnje Atine. Vrt je upravo nešto što personifikuje mjesto gdje se osjećamo prijatno i zadovoljno, što izgleda i miriše lijepo, ali i nešto za šta je bilo potrebno da se potrudimo da izgleda tako – da ga valjano pripremimo i adekvatno održavamo, ako želimo da sve bude u najboljem redu. 
 
Ovakva metafora je vrlo prikladna za Epikurovu filozofsku školu, koja je podrazumijevala, pored održavanja spoljašnosti prijatnom i sređenom, takođe i kultivisanje uma – da bi i on bio isti takav kao i prostor u kom su se odvijale filozofske rasprave učitelja i njegovih učenika i učenica. Na ulazu u Platonov "Akademov gaj", odakle i naziv škole Akademija nosi ime, pisalo je: "Ko ne zna matematiku, neka ne ulazi", dok je na ulazu u Epikurov Vrt pisalo:
 
"Stranče, ovdje će ti biti prijatno da boraviš! Naše najveće dobro je zadovoljstvo. Nastojnik prebivališta, ljubazni domaćin, biće spreman za tebe. Poželjeće ti dobrodošlicu sa hljebom; takođe služe vodu u izobilju sa ovim riječima: Ne zabavljate li se dobro? Ovaj vrt ne podstiče već gasi apetite tvoje!"
 
Pod apetitima se misli, generalno posmatrano, na želje. Neobična poruka dobrodošlice, koja je na neki način priprema onog ko se uključuje u aktivnosti epikurejske filozofske škole. Koncept hedonizma kao neumjerenog i neobazrivog pristupa uživanjima sa sebičnom težnjom zadovoljenja sopstvenih prohtjeva, već na samom ulazu u školu jeste podriven. Ali, krenimo redom. Prije svega, epikurejska etika jeste hedonistička i egoistična – usmjerena na pojedinca. Samo, prije izvlačenja bilo kakvih zaključaka, neophodno je obrazložiti sva tri pomenuta određenja.
 
Epikurejska etika je hedonistička u smislu da se zasniva na diferencijaciji dva osnovna stanja: stanje zadovoljstva i stanje bola. Prvo je poželjno, njemu težimo i ono jeste cilj svih naših djelanja. Zadovoljstvo predstavlja cilj za sebe, a ono samo nije sredstvo za neki drugi cilj. S druge strane, bol, bilo fizički bilo duševni, jeste nešto što bi trebalo da izbjegavamo i čega bi trebalo da imamo što je manje moguće. 
 
Ipak, iako tako može izgledati, hedonizam kod Epikura nije usmjeren isključivo na uživanja, posebno ne na ona niska i animalna, kao što je bio slučaj kod kirenjana. Već baš naprotiv, epikurejski hedonizam je bio negativne prirode – poenta je u odstranjivanju svih bolova, jer je upravo to smatrano najvišim zadovoljstvom – aponija, kao odsustvo fizičkih, i ataraksija, kao odsustvo duševnih bolova.
 
"Epikurejci priznaju da postoje dva stanja osećanja (afekta): zadovoljstvo i bol, koja se javljaju u svakom živom biću; zatim da je jedan afekt za to biće pogodan, a drugi neprijateljski. Prema tim afektima se određuje izbor i odbacivanje". Stoga, osjećanja bola i zadovoljstva predstavljaju osnovne kriterijume na osnovu kojih vršimo izbor ili koji usmjeravaju naše djelanje, odnosno zadovoljstvo ili bol leže u osnovi naših vrijednosnih i praktičnih sudova. 
 
Međutim, mi ne biramo uživanja uvijek i po svaku cijenu, štaviše češće je slučaj suprotno – da baš ako hoćemo da uživamo u epikurejskom smislu te riječi, mi ćemo odbaciti mnoge užitke (primjera radi, preskočićemo konzumiranje neke morske hrane ako nam to naknadno izaziva teškoće u stomaku). Isto tako, nećemo težiti da svaki bol izbjegnemo, jer postoje situacije koje, iako neprijatne, za ishod imaju mnogo više zadovoljstva i prijatnosti (poput posjete zubaru, recimo). Ili, Epikurovim riječima:
 
"Mi ne donosimo na prečac odluku o eventualnom uživanju. Dosta često se dešava da se odreknemo naslada ako one kao posledicu donose neku neprijatnost. Mi, štaviše često dajemo prednost bolovima ispred zadovoljstva, kad posle dugotrajnih muka dolazi toliko veće zadovoljstvo. Prema tome svako zadovoljstvo je dobro jer je s nama po prirodi srodno; ali ne predstavlja svako zadovoljstvo ujedno i predmet našeg izbora, kao što je i bol zlo, ali mi jednostavno ne izbegavamo svaki bol."
 
Drugo značajno određenje epikurejske etike jeste da je usmjerena na pojedinca. Pod tim se podrazumijeva da je manje usmjerena na opšte dobro ili dobrobit polisa, što su bile tendencije velikih mislilaca koji su prethodili Epikuru. Dva uslova možemo identifikovati kao presudna za ovakvu promjenu: prvi je gubitak nezavisnosti grčkih gradova-država, koje je osvojio Aleksandar Makedonski. Upravljanje gradom, koje je predstavljalo eklatantan primjer direktne demokratije, u kom su učestvovali svi punopravni građani (ne i građanke) pojedinog polisa, iznenada je zamijenjeno jednim velikim carstvom. 
 
Grčki čovjek je izgubio osjećaj da ima uticaj na sopstveni polis, nije znao ko odlučuje o njegovoj sudbini, tako da je vraćanje sebi i svom mikro svijetu djelovalo kao jedina opcija da se opstane u takvim uslovima. Čovjek se usmjeravao na sebe, svoju porodicu i svoje bližnje. Epikur je išao i korak dalje, smatrajući da je, potpuno suprotno Aristotelu, bavljenje politikom nepotrebno i izlišno. 
 
Drugi uslov ovoj promjeni leži u unutrašnjem osjećaju čovjeka da može biti odgovoran za kvalitet sopstvenog života. Kako su političke pretumbacije uticale na promjene u shvatanju života u polisu, tako se i lična ili subjektivna perspektiva drugačije orijentisala: ka unutra, ka svom boljem i kvalitetnijem životu. Sve škole helenističkog doba djelovale su na individualističkom planu, što ne znači da su pojedince uzimali kao vrijednije i važnije od opšteg dobra i cjelokupnog blagostanja države, već samo da se svakom pojedincu trebalo prići na zaseban i jedinstven način. 
 
Drugim riječima, ljudi se nisu posmatrali u nekom opštem smislu, nisu stavljani u kalupe niti su zamišljani samo kao sitni zupčanici u jednom većem sistemu. U svakom slučaju, bilo da je preovladavao prvi ili drugi uslov, helenistička etika je bazirana na individualnom pristupu koji nije prioritet davao vrlinama kojima bi se čovjek naknadno prilagođavao, već je akcenat stavljan na samu individuu i njen potpun razvoj u skladu sa preferencijama koje data osoba posjeduje.
 
I konačno, treće određenje epikurejske etike, koje ima dosta veze sa prethodno navedenim, jeste da je ona egoistična. To ne znači ništa više do da je usmjerena na lično blagostanje i dovođenje života u sklad sa osnovnim principima hedonizma. Međutim, neophodno je napomenuti da ova vrsta egoizma ne povlači za sobom i negativnu komponentu koja se uvijek vezuje za sam pojam egoizma. Naime, Epikur nije imao na umu sebičan i beskrupulozno sebi orijentisan pristup uživanjima, već je pokušao da na neki način kultiviše egoizam. 
 
To se najbolje ogleda u njegovom isticanju prijateljstva kao najvažnijeg društvenog aspekta pojedinca ("Nikad neće napustiti prijatelja", "Umreće za prijatelja, ako je potrebno". Prijateljstvo predstavlja jedan od tri najvažnija momenta potrebna za srećan život, uz slobodu i istražen život. Iako se ovo treće određenje epikurejske etike moglo podvesti pod drugo, ipak smatramo da je potrebno naznačiti ga upravo zbog malo blažeg i blagonaklonijeg tumačenja samog egoizma kod Epikura. Sloboda se može tumačiti dvojako: 
 
a) kao sloboda od spoljašnjih (političkih) okolnosti i b) kao unutrašnja sloboda, odnosno oslobođenost i otvorenost uma, koji bez predrasuda uspijeva da uvidi, utvrdi, analizira i istraži život i svijet u kom živimo. 
 
To i jeste dio trećeg uslova sreće – istražen život, pod čim se u epikurejstvu misli na upoznavanje sa principima prirode i razumijevanje teorije saznanja, a koje za cilj ima dobar, kvalitetan i ispunjen život. Ovo posljednje predstavlja i konačan cilj života, tj. svrhu filozofije. On se ogleda u zadovoljstvu, ali ne onom pominjanom "zadovoljstvu razvratnika", već odmjerenom i promišljenom uživanju u običnim, svakodnevnim stvarima. 
 
Uravnotežene želje, balansirane potrebe i ujednačen životni ritam nude sasvim dovoljno zadovoljstva. Štaviše, Epikur ide toliko daleko smatrajući da najviši mogući stepen zadovoljstva možemo dosegnuti upravo na negativan način – eliminacijom fizičkih i duševnih bolova. "Ko poznaje granice života, zna da se lako može smoći sve što je potrebno da bi se uklonio bol zbog nemaštine i da se čitav život učini savršenim i potpunim. On više ne oseća nikakvu potrebu za stvarima koje sa sobom donose samo mučne i teške borbe".
 
Tako da, i Epikur kao i Platon, na neki način izjednačuje zadovoljstvo sa dobrim životom. S tim što Epikur ne slijedi Platonov put, izvodeći zaključak da zadovoljstvo ne može upravljati našim životom jer postoji mogućnost da zadovoljstvo izazove bol. Epikur je tu malo fleksibilniji i, iako svakako prihvata mogućnost da zadovoljstva mogu prouzrokovati neprijatnosti, misli da ih zbog toga ne treba odbaciti. Naprotiv, on smatra da nam je zadovoljstvo nužno za dobar život, ali analizirano i korišćeno na pomenuti način: obazrivo, racionalno, umjereno i uvijek sa obraćanjem pažnje na posljedice koje mogu proisteći iz pojedinih uživanja.
 
Posmatrano iz perspektive antičkih etičkih teorija, i Epikurova etika je bila, shodno Aristotelovoj postavci, utemeljena na krajnjem ili konačnom cilju za koji se opredjeljujemo zbog njega samog, a ne zbog nečeg drugog. Za Aristotela, takav cilj jeste eudajmonija (εὐδαιμονία), koju mi prevodimo jednostavno ali pogrešno sa sreća ili srećan život. I da pretpostavimo da je sreća konačan cilj života, pa onda i filozofskih, tj. etičkih razmatranja, upitno je šta se podrazumijeva pod srećom. 
 
Različiti ljudi pod tim pojmom podrazumijevaju drugačije stvari. Takođe, pod eudajmonijom se ne podrazumijeva sreća koja bi bila neki slučajan splet okolnosti koji nas je zadesio, usled kog mi živimo bolje. To bismo mogli predstaviti nekim izuzetno velikim dobitkom na lutriji ili pak iznenadnim i neočekivanim nasljedstvom. Aristotel, pokušavajući da dokuči šta je zadatak čovjeka, isključuje puko vegetativno življenje i rastenje iz sreće, jer je to svojstveno biljkama, a čovjek je nešto više od biljke. 
 
Takođe, ograđuje se i od čulnog života, s obzirom da je to svojstveno i konju i volu, tako da jedino što preostaje jeste djelatnost koja je svojstvena razumnom biću, što čovjek uistinu i jeste. Konačno, on zaključuje: "Zadatak čovekov bi bio bi da vodi život koji se sastoji u razumnoj duševnoj delatnosti i u razumnim postupcima, a zadatak čoveka koji se ističe vrlinom da to isto čini pravilno i na najbolji način". Nećemo detaljnije ulaziti u rasprave o Aristotelovoj etici, već ovim samo želimo da naznačimo u kom smjeru su bila orijentisana etička razmatranja tog vremena. Šta god da je bila "razumna duševna djelatnost čovjeka", ona je, prema Aristotelu, isključivala čulni aspekt čovjeka. Eudajmonija kao cilj ljudskog djelanja nije mogla biti nijedna vrsta hedonizma. Pa ipak, kao što smo već više puta napomenuli do sada, za samog Epikura, hedonizam jeste bio krajnji cilj života.
 
Epikur je, naime, želio da vrati čovjeku upravo ovo što mu je Aristotel oduzeo: obične ili "niže" aspekte postojanja, poput pukih vegetativnih funkcija ili pak svih onih čulnih aspekata koji čine život ljepšim i prijatnijim za življenje. Nije mu bila namjera da čovjeka svede (ili uzdigne, svejedno) isključivo na intelektualni ili racionalni stadijum, već upravo suprotno – da taj najviši aspekt oplemeni sa prethodna dva. 
 
Jednostavno, Epikur je smatrao da ne moramo da se odreknemo uživanja da bismo bili racionalni. Štaviše, smatrao je da uživanje može doprinijeti našem životu ako je zasnovano na racionalnim razlozima i prožeto razumom. Čovjeka je uzimao kao cjelinu u kojoj različiti djelovi funkcionišu zajedno, a ne da neki isključuje druge i obratno. Ako bismo željeli da epikurejsko stanovište lociramo, ono bi se nalazilo negdje između Aristotelovog insistiranja na razumnosti i kirenskog opšteg prepuštanja čulnosti.
 
Ako uskladimo naše želje sa jasno odmjerenim potrebama, vidjećemo da nam za uživanje nije potrebno mnogo, kao i da je uživanje lako dostižno. Pored toga, ako se, pod pretpostavkom da smo upoznati sa principima na kojim funkcioniše priroda, oslobodimo iracionalnih strahova od smrti i bogova, život koji imamo će nam nedvosmisleno predstavljati prijatnost i užitak. 
Upravo u tome jeste i smisao prve četiri Epikurove osnovne misli, lapidarno ovjekovječenih u tzv. "četvorostrukom lijeku" [(τετραφάρμακος), tetrapharmakos] pronađenom među ugljenisanim spisima u jednoj vili u gradiću Herkulanumu, zatrpanoj pepelom iz Vezuva davne 79. g. n. e. Izgleda da su ti spisi pripadali poznatom epikurejcu Filodemu [(Φιλόδημος), Philodemus of Gadara] koji je živio u Rimu i Herkulanumu u poslednjem vijeku prije nove ere:
 
(1) Ne plašite se boga,
(2) Ne brinite o smrti,
(3) Ono što je dobro lako se doseže,
(4) Ono što je loše lako se podnosi.
 
One uzete pojedinačno odgovaraju, kao što rekosmo, osnovnim mislima koje je sačuvao Diogen Laertije:
  • Blaženo i večno (neprolazno) biće (božanstvo) ni samo nema nikakvu tegobu, niti opterećuje neko drugo biće tegobom. Zato ne zna ni za gnev ni za pristrasnost, jer sve to u sebi sadrži slabost.
  • Smrt za nas ne znači ništa, jer telo koje se rastvara ne oseća ništa. A što je bez osećanja to za nas nema nikakvog značenja.
  • Granica veličine osećanja zadovoljstva jeste uklanjanje svega što izaziva bol. Jer tamo gde postoji zadovoljstvo, sve dok ono traje, tamo nema ni telesnoga bola ni duševnog bola, niti jednog i drugog.
  • Bol ne traje neprestano u mesu; ako je bol veoma jak, on traje samo kratko. Ali ako bol u mesu samo nadmaša zadovoljstvo, on traje samo nekoliko dana. A kod duže slabosti zadovoljstvo još uvek nešto preteže nad bolom u mesu.
Nemoguće je ne primijetiti da epikurejska filozofija ovako izgleda kao neka vrsta rudimentarne psihoterapije. Naime, to nije ništa neobično, s obzirom da je i sam Epikur smatrao da je, kao što je medicina lijek za tijelo, filozofija lijek za dušu. Ipak, ne bi trebalo ovo da miješamo sa popularnim knjigama samopomoći, u kojima autori pretenduju da znaju ono što bi nama trebalo da koristi. 
 
Epikur nam ne nudi ishod ili cilj – pa samim tim ni rješenje problema, već nas, podučavajući nas svom filozofskom metodu, navodi na samospoznaju posredstvom koje bismo mogli da ovladamo sopstvenim životom, njegovim sastavnim djelovima, poput osjećanja, zadovoljstva, sreće ili bolova, kao i njegovim prestankom, tj. smrću. Na taj način je njegova filozofija, kao i ostale filozofske tradicije helenističkog doba, bila neka vrsta prakse, odnosno pragmatičkog sredstva korisnog za poboljšanje kvaliteta života.
 
Cilj je proživjeti, osjetiti, razumjeti i artikulisati život. Vratiti se ili, bolje rečeno, zadržati se na ovom postojanju koje nam je dato, ne postulirati imaginarna ili maglovita "viša" postojanja, zanemarujući aktuelno da bismo bili  pripremljeni za naredno ili naredna. Epikurejska epistemologija, široko posmatrano, stoji nasuprot idealizmu (postuliranom od strane Platona i učvršćenom kroz religije, posebno hrišćanstvo). 
 
Uprkos tome što Epikurov sistem nastupa na filozofsku scenu dosta brzo, neposredno nakon Platona, predstavljajući jednu značajnu protivtežu platonovskim apstrakcijama i mitsko-religijskim insinuacijama, on jednostavno biva zanemaren, omalovažen i potisnut. Od tog vremena, pa sve do danas, velika većina istorije filozofije teče niz taj pobjednički, idealistički tok. 
 
"Kletva na račun tog dela opstaje: ataraksija koja definiše zadovoljstvo, odnosno odsustvo nemira koje se postiže mudrim i umerenim korišćenjem nužnih prirodnih želja, postaje trivijalna pohota životinje što se prepušta najsirovijem uživanju. Atomizam, koji svet svodi na kombinaciju atoma u praznom prostoru, smatra se za nesposobnost da se raspolaže inteligencijom dostojnom tog imena. Primanje robova, žena, stranaca u Vrt iznelo ga je na glas kao grabljivca koji hoće da privuče plen za svoju razuzdanu seksualnost, itd. I dvadeset vekova mišljenja preuzima te kletve i u njima ne menja ni slovca" (Onfre 2007: 56–57).
 
Stoga, ako na ovaj način smijemo da odgovorimo na Onfreov komentar, eto nekoliko slova kao suprotnost uvreženom mišljenju.
 
***
 
Ivan Nišavić rođen je 1984. godine u Bijelom Polju. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Baru. Doktorirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kome je prethodno završio osnovne i masterske studije. Zaposlen je kao naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
 
Više o knjizi potražite na sajtu Akademske knjige.
  • .

    17.12.2022 10:32
    U malograđanskim sredinama ima samo koristoljublja umesto prijateljstva.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Kako da mi dete preživi Srbiju?

"U stalnom raskoraku kako vaspitavati decu: onako kako ja mislim da je ispravno ili onako kako će da preživi Srbiju", rečenica je koju sam pročitala negde na internetu.

Poslednja odbrana Piksijeva

Kada masa napada nekoga, imam prirodnu potrebu da pokušam da odbranim napadnutog, a pogotovo kada nekog napada ekipa iz Informera i ostalih "novinskih" redakcija.

Zveckanje nuklearnim naoružanjem

Nijedna od sukobljenih strana na istoku Evrope nije zadovoljna do sada postignutim na ratištu, a na svetskoj političkoj sceni sve češće se uočavaju naznake spremnosti za upotrebu nuklearnog oružja.

Šoping mol za manju bol

Opšte je poznato da tržni centri štapom i kanapom smišljaju nedelje nečega kako bi privukli što više novih i drugačijih posetilaca.

U slavu Štranda

Obale su mesta na kojima su nastajali gradovi. Danas su obale mesta ka kojima ljudi migriraju tokom leta. Istovremeno, na tom početku kopna zatvara se krug - tamo gde se gradio, tamo se i ruši grad.

Čega se stidite?

Gledam tako snimak te dece koja beže iz Master centra u nedelju napuštajući improvizovani SNS call centar.

Čovečanstvo protiv žrtava

Isprovociran nastavkom saradnje Diora sa Depom i novim videom gde Džoni šmekerski i u svom maniru najavljuje dolazak Diora na tiktok, jedan tviteraš napisao sledeće:

Napredne laži "pristojne Srbije"

Po naprednjačkoj logici, ako veći deo sveta nije prihvatio Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, onda veći deo Srbije nije prihvatio ni Vučića, ni vlast naprednjaka.

Vučić za istoriju

Prošlost ume da bude neizvesna. Kako god buduća istorija izgledala, Aleksandar Vučić želi svoje mesto u njoj.

Nemo se zezamo

Evo prošlo je jednocifreno dana od završetka ovogodišnjeg najvećeg evropskog političkog festivala pod šaljivim sloganom "Ujedinjeni muzikom".

Čarape

Bilo je to jedno od uobičajnih jutara kada petočlana porodica u nekih pola sata pokušava da izađe iz stana i započne svoj dan po pravilima službe.

Muškarac ili medved u šumi?

Zarobljena u inception-u trendova na mrežama ovih dana mogu slobodno reći da je moje "Rimsko carstvo" – medved vs. muškarac u šumi.

Poraz pre izbora

Posle ne malo neizvesnosti, lokalni i izbori za grad Beograd održaće se 2. juna. Međutim, čini se da su nepotrebni, rezultati gotovo da su poznati i danas, mesec dana pre održavanja.