Ko pije kafu za vreme protesta?

U ovoj zemlji leto je postalo toliko nepodnošljivo da i asfalt stenje pod sopstvenom težinom, a vazduh nosi gustu moralnu nelagodu koja se lepi za kožu i za savest.
Ko pije kafu za vreme protesta?
Foto: 021.rs
Reklo bi se protest više nije stvar izbora već stvar očuvanja razuma, a ćutanje se sve češće tretira kao saučesništvo, izdaja, slabost ili ono najgore, udobnost. 
 
U takvoj klimi, ne samo meteorološkoj, nego i društvenoj, gde je svaka reč politička, svaka radnja simbolička, a svaka tišina osuda, ljudi koji sede u kafićima postali su lak plen za bes koji ne zna kuda da ide, pa umesto ka izvoru nasilja i tlačenja udara u ono što je najbliže - čoveka koji pije kafu.
Jer, šta više iritira u ovom trenutku nego slika nečijeg espresa dok se drugome skida koža sa leđa od pendreka? Šta više izaziva gnev nego miran pogled kroz naočare nekoga ko planira odmor dok studenti planiraju kako da prežive još jedno jutro pod šlemovima? Šta više boli od toga da neko na istom tom internetu na kom kruže snimci suzavca i razbijenih glava, kači citate o životu i vina i sreći? 
 
I razumem taj poriv da se vikne, da se napiše, da se zagrmi iz svakog komentara i svakog storija, da se upre prstom u tog čoveka za susednim stolom i kaže: ti, ti si deo problema, jer nisi deo rešenja. Ti si kukavica, ti si izdajnik, ti sediš dok mi stojimo, ti ćutiš dok mi urlamo, ti piješ kafu dok nama preseda vazduh.
U takvom tonu napisala je i Jelena Stupljanin svoju dirljivu, iskrenu i ranjivu objavu, u kojoj se pita kako je moguće da, nakon toliko meseci borbe, nasilja, straha, pokušaja da se oslobodimo, još uvek ima onih koji sede, smeju se, vesele, bave se deseterorazrednim temama dok krv kaplje niz stepenice institucija? 
 
I njena bol je stvarna, i njeno pitanje je opravdano, jer ne piše ona to iz udobnosti distance, već iz srca koje puca od nemoći. Govori o Milomiru koji je pokušao da sebi oduzme život, jer su mu pretili detetu, a policija, ta čudesna sila koja bi trebalo da štiti, odlučila je umesto da ga zaštiti, vuče po betonu pokazujući da se pažljivije odnose prema dokaznom materijalu nego prema čoveku. 
 
Kad takvu sliku vidiš, kad znaš da je istinita, kad znaš da se dešava ovde i sada, teško je ostati staložen prema bilo kome ko se ponaša kao da ništa nije bilo.
Ali isto tako, postoji i druga strana te slike, ona koja je zamagljena, prigušena, nevidljiva, strana u kojoj se ne viče, ne paradira, ne objavljuje, strana koja nije ukrašena filterima ni moćnim videima koje pukneš na stori pa si miran, strana u kojoj ljudi ne slikaju svoje učešće jer ne smatraju da otpor mora da bude prikazan da bi bio istinit. 
 
Jer neki ljudi ne govore, nego kuvaju na primer. Neki ljudi ne protestuju pesnicama, nego kutijama obroka koje svakog jutra dostavljaju studentima, bez slika, bez reči, bez imena. Neki ljudi ćute jer ih je stid koliko su nemoćni, a neki ćute, jer je ćutanje jedino što ih drži da ne polude. Neki se bore kroz razgovore, kroz ljubaznost, kroz nežnost, kroz prisustvo koje ne ostavlja trag na internetu, ali ostavlja trag u nečijem danu. Neki se bore i tako što prežive još jedan dan u zemlji u kojoj je preživeti postalo revolucionarni čin.
 
I zato, kad Dante u Božastvenoj komediji ostavlja neodlučne, neutralne, neangažovane u najniži krug pakla, nije znao da će doći vek u kojem se borbe vode na više frontova, u kojem tišina nije nužno odsustvo otpora, nego ponekad njegova najdublja forma. Nije znao da će jednog dana ljudi ćutati ne zato što su ravnodušni, nego jer nemaju više snage da se objašnjavaju, da se pravdaju, da dokazuju da i oni žele slobodu, samo je osvajaju bez buke, bez zastava, bez snimaka, bez načina da ih vidi Jelena Stupljanin.
 
Ne zna Dante da danas u Srbiji ima ljudi koji su umorni od svega, ali nisu prestali da veruju. Ima ljudi koji su izgubili posao. Ima ljudi koji čuvaju decu i roditelje, hrane bolesne, leče se, žive sa dijagnozama, sa traumama, sa dugovima, i taj srk kafe koji nam deluje kao bezobrazluk je možda jedina veza koju imaju sa svetom u kojem još uvek nisu potpuno izgubljeni.
 
Prava istina je da nije svako ko ćuti protiv. Nije svako ko pije kafu ravnodušan. Nije svako ko se ne slika na barikadi neprijatelj. I najveća greška koju možemo napraviti jeste da svoj bes, koji je opravdan, koji je čist, koji je potreban, usmerimo na pogrešne ljude. Jer to je ono što vlast i želi: da se mi jedni drugima bavimo ispijanjima kafe, dok nas oni batinaju.
 
Postoji duboka potreba da imamo jasnog krivca i kada se onaj pravi čini nedodirljivim, kada je predaleko, prejak, prezaštićen, tada tražimo zamenu. Onog na koga možemo da viknemo, da ga postidimo, da mu napišemo u komentar "dok ti piješ vino, neko gine". I u tom trenutku zaboravimo da je možda i on već ginuo. Da je već dao sve što ima. Da više ne može. Da mu je ta tišina koju mi preziremo jedina odbrana od potpunog sloma. A možda je kafa pauza samo danas.
 
Zato hajde da se dogovorimo: bes nije problem. Bes je gorivo. Ali kao i svako gorivo, ako se prospe po pogrešnom mestu, izazvaće požar. A ako ga usmerimo tamo gde treba - na sistem, na policijsku brutalnost, na partijsku tiraniju, na svakog onog ko nas tretira kao potrošni materijal, na sve koji su normalizovali da deca leže po asfaltu dok ministar priča o redu, e tada, tada bes postaje moć.
 
Nije ni svakome mesto ispred kordona. 
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
  • Nina

    08.07.2025 22:17
    Bes nikad nije bio usmeren na one koji piju espreso ili kaficu...a ako i ima besa onda je on usmeren na našu sebičnost ...
    Slažem se da svako na drugaciji način ispoljava svoj stav prema protestima...
    I ne, nije espreso u pitanju
    vec sta smo uradili za one koji primaju udarce i nad kojima se vrši tortura,jednom rečju za one čiji je bes pravedno usmeren....a mi ga podržavamo...
    Jesmo li usmerili ili namenili novac od "espresa " za jednu kiflu,mleko...
    Uplatili donaciju ...za one koje biju..
    ili je naš doprinos da pijemo espreso i podržavamo proteste iz zone konfora....
    Zna se ko nam može odgovoriti na to pitanje...


  • Vojko

    08.07.2025 21:17
    Jest.
  • XXX

    08.07.2025 21:14
    Najgori.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Samo vozi

Na svakom bilbordu, u svakom televizijskom obraćanju, i u svakom kadru snimljenom iz drona koji klizi iznad prazne trake, ponavlja se ista rečenica kao zavet: Srbija je postala gradilište.

Kupi mi, tata, jedan mali rat

Deluje gotovo neverovatno, ali do 2030. godine iz budžeta Evropske unije će se čak 800 milijardi evra uložiti u razvoj vojne industrije.

Više rata u Ukrajini, manje gasa u EU

Mada se već nekoliko godina, najmanje otkad je počeo sukob u Ukrajini, stanovnici Evropske unije prilagođavaju manjku gasa, nevolje se neprekidno uvećavaju.

Psihodrama

Neko je na Tviteru pametno napisao: Ako vratite da pogledate emisiju OKO na RTS-u pre koji dan pogrešili ste, ako je ne pogledate isto ste pogrešili.

"Sudija koja tuži"

Novinar Stevan Dojčinović je u više intervjua govorio o promeni ponašanja sudija od 2021. godine, kada sudije u slučaju KRIK-a, počinju da presuđuju slobodi govora i slobodi medija.

Majne ćazzi, ko je naci?

Ako želiš da postaneš heroj u Srbiji 2025. godine, ne moraš da spasiš dete iz požara, niti da izmisliš lek za rak.

Kraj rata (ni)je blizu

Početkom juna bi trebalo da započne nova runda pregovora o zaustavljanju rata u Ukrajini.

Imate li kutiju?

Imam taj neki deo u ormanu, vitrini, regalu, kako god se zvalo, gde uglavnom držim sve "važno" što mi nikad ne treba.

Sto kila krivice

Sedele smo nedavno nas tri, drugarice, onako dugo, ispijajući litre kafe i dangubeći najjače.

Tužilaštvo i sud pod nadstrešnicom

Sudija Apelacionog suda u Novom Sadu u penziji Savo Đurđić iznosi svoja zapažanja o dosadašnjem postupku u vezi sa padom nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu.

Izložbe u Novom Sadu kao poziv na promišljanje

Ljubitelji umetnosti u Novom Sadu ovih majskih dana imaju jedinstvenu priliku da se upoznaju sa radovima stvaralaca koji se razlikuju od onoga u šta su posetioci decenijama zadivljeno upirali pogled.