Kad se zatrese grad - šta nam je bitno?

Ustala sam i krenula u svoju klasičnu rutinu u vidu najvećih muka ovog sveta a to su pregovori sa dečurlijom oko doručka.
Kad se zatrese grad - šta nam je bitno?
Foto: 021.rs

Danas žele jedno, drugačije nego juče i sporije nego ikad, a sve slatko skakućući po živcima. Posle toga kreće lakši posao – najstarije dete oblači šta mu se da, najmlađe isto, ali ovo srednje svakog jutra najoštrije osuđuje moj izbor garderobe, te najenergičnije zahteva duks sa patrolnim šapama umesto onog sa linijama koje ništa ne znače. 

Pregovori oko ovoga (pri čistoj svesti tvrdim) nisu ništa manje teški od onih u Briselu. Dok ih ne izvedemo iz doma proživimo tri nervna sloma. Sva sreća pa terapija za hipertenziju šljaka.

Posle toga bacam se na posao gde već iz daljine vidim pun potencijal za novi stres koji je lako rešiv, ali šta mi teško da se iznerviram i ovde oko gluposti tipa: neko nije uradio svoj posao pa zato ne mogu ja svoj i sve će da kasni i onda moram da iskomuniciram nešto što mi se trenutno ne komunicira, a drugih stotinu stvari istovremeno stižu na naplatu za nerviranje – sve gluplje od glupljeg. 
 
Tada me niotkuda sastavi saznanje da je negde više od nekoliko desetina hiljada ljudi baš ovih dana poginulo od prirodne katastrofe zvane zemljotres, da se mrtvi još uvek broje i da se neko danas probudio bez ičega uključujući sve ove nervne slomove oko doručka, posla i odugovlačenja oko oblačenja. 
 
Saznanje da je ko zna još koliko ljudi zarobljeno ispod ruševina nakon što su stotine zgrada i nekoliko korumpiranih investitora i onih koji su im dozvolili nemar popadale kao kule od karata. Zdravo za gotovo – izraz, ali i osećaj, koji tumačimo onako odoka, kako nas raspoloženje zvizne u momentu. Malo ga kapiramo, malo i ne, malo ga živimo, malo nam ni sto zemljotresa negde tamo ne bi pomoglo da shvatimo koliko možda naše muke, uverenja i borbe nemaju smisla.
 
MUP je pre neki dan izdao detaljno uputstvo šta raditi u slučaju zemljotresa, i dok sam ga čitala, shvatila sam da su ga krojili po meni samoj. Štaviše ubeđena sam da je tako jer je svaka druga bila "najbitnije je da ne paničite". Panici mesta uvek ima, bar u mom dvorištu jer gle, ako je u Turskoj, pa u Rumuniji, pa u Hrvatskoj šta ga košta da rokne i kod nas – uputstvo i paniku, bar kod mene, već imamo.
 
I, eto, već sutradan, dok sam sedela i radila osetila sam da se ljuljam levo-desno, a niti imam problem sa budnošću, niti sa anemijom, niti sam pila. Tako sam onako skroz po uputstvu, bez panike, osetila odsustvo donjih ekstremiteta jer sam zamislila u sekundi sav užas koji je hiljade ljudi proživelo prethodnih dana i gotovo uverena, onako bespanično, da to sleduje i nama u minutima koji slede.
 
Nakon što minuti koji slede nisu doneli ništa novo, te sam noge ponovo mogla da pomeram, tako sam i svoje "obećavam da se više nikada neću nervirati oko gluposti jer svaki čas može neko PRAVO sranje da se desi" utopila u prvi idiotluk koji je naišao i zaboravila na sve strahote koje su do pre minut bile realistični scenario. 
I samo kada se dese neke nepredviđene stvari koje za sobom nose samo ogromnog sebe i ne tolerišu ništa drugo, samo tada sam, a verujem i većina nas, u stanju da bitno razdvojim od nebitnog. Da tako obične i zdravo za gotovo stvari poput mo'š misliti života, zdravlja i prisustva ljubavi stavim na pijedestal svega bitnoga gde im je i mesto. Da neke stavove preispitam i neke navike popravim. I sve to kratkoročno, dok potres ne prođe. Posle iznova, kao loš đak koji ništa naučio nije, skalu vrednosti nerviranja i drame vraćam na bahato staro. 
 
Generalno, mislim da svi slabo pamtimo i brzo zaboravljamo, jer loše periode i loše osećaje želimo da napustimo što pre. Mislim da se previše uzdamo u "neće mene" i život je tu pa je tu. I da li je ova priča oda "malim stvarima"? Moguće, sem što ove tričavosti koje u sekundi možemo izgubiti nisu baš male. 
 
A onda, kada malo bolje razmislim, nisam baš najsigurnija da li sam se presekla plašeći se prirodne katastrofe kao takve ili mogućnosti da se, zahvaljujući njoj u sekundi uverimo da, kao i pola Turske izgleda živimo u šarenoj laži sagrađenoj na lošim temeljima, lažnim diplomama, od ruku bahatih i beskrupuloznih investitora, te da sve ono na čemu temeljimo svoje živote i uverenja može da se sruši u sekundi i da čak ni zemljotres ne bude jedini krivac za to? Da ono, dune malo jači vetrić i sruši kulu loših izbora, poklonjenih ocena i kupljenih glasova? Prilično zastrašujuće, zar ne? 
 
Bilo kako bilo, dok budem sledeći put govorila sebi u bradu tiho "a neće mene valjda" stajaću ispod dovratka, paničiti i čvrsto verovati da ćemo u sledećim životima sigurno pametnije da biramo kombinaciju opasnosti od prirodnih katastrofa i moralne principe onih koji nam grade budućnost. I trudiću se da se nerviram samo oko bitnih stvari. Onih nosećih.
  • Ina

    18.02.2023 16:39
    Kada se zatrese...
    Kao studentkinja gledala sam kako se testira jedna nova višespratnica...na zemljotres.Prvo su organi reda obavestili stanare okolnih zgrada da napuste stanove u određeno vreme zbog testiranja novo izgrađene zgrade na zemljotres.Tako da je ogroman broj ljudi pratilo i moglo da vidi kako se zgrada ljulja kao u kolevci.
  • Buba

    17.02.2023 15:26
    SNS NAJGORI ZEMLJOTRES
    Zatresao se 2012. kada su ovi dosli na vladt, gore nas nista vise ne moze zatresti.
  • Miodrag

    17.02.2023 13:53
    Rusenje
    Porusiti sve ove stare zgrade po centru grada koje su ujedno i ruglo i opasnost kad se zatrese i na njihovom mestu sagraditi nesto poput pupinove palate i slicnih zgrada, da nam grad bude lep i moderan!

    Pozdrav od starosedeoca Novosadjanina :)

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.