Mitrović na straži pored Prizrena

Gde si bio devedeset devete?

U rovu, podrumu ili skloništu? Možda u selu kod rodbine, a možda u stanu, pred televizorom, gledajući kako se ponavlja gazimestanski karneval, samo ovog puta uz turbo-folk ikone iz ružičastog ekrana, spremne da sa narodom podele mučeništvo tih dana i da svojim telima brane Beograd, mostove i, naravno, Kosovo.

To ispoljavanje manijskog patriotizma nije mogao da propusti Željko Mitrović. Uostalom i kako bi, zar se može očekivati išta manje od člana ratnog štaba JUL-a za vreme bombardovanja?
 
Da ne zaboravlja svoje mostobraniteljstvo pokazao je i u emisiji "Pravi ugao", gde je trebalo da se priča o Pinkovoj nacionalnoj frekvenciji i rijaliti programima, a pričalo se baš o svemu, osim o tome. Glavna odlika tog razgovora je upravo njegovo odsustvo i bilo šta drugo nije se moglo ni očekivati.
Bilo je to ovako. Savo Manojlović je nešto pričao, pa su se, naravno, latili Kosova. Kao i obično u Srbiji, kad argumente i rezonsko razmišljanje ostaviš u nekoj drugoj fascikli, onda se hvataš za ono što je sigurno (faktički ili simbolički srpsko, na vama je). Samo ponekad se iskoči iz šablona po kom reči služe samo da bi zametnule trag pravih namera. 
 
Mitrović je, ukratko, u naletu zadrugarske potrebe da se bude glasniji, rekao kako su, eto, Kosovo izdali oni koji su prodali kuće i pobegli. Tačnije, Manojloviću je rekao da je "prodao imovinu u Prištini, uzeo pare za imovinu i došao u Beograd nama da soli pamet". Potom je muljao sa "vi ste izdali Kosovo, pa ko je izdao Kosovo, pa vi ste ga izdali", potom objašnjavajući da su pobegli, dok je on "branio mostove svog ognjišta u Beogradu i čekao da padne bomba". 
 
Vlasnik ružičastog života Srbije, s obzirom na to kako je pričao, nije znao gde se nalazi. Jednostavno, ne priča se svuda kao u "Zadruzi". Dakle, možda nije znao ni šta priča. Reći da su Kosovo izdali oni koji su prodali svoju zemlju i napustili ognjišta, ne bi li obezbedili minimalne uslove za život tamo gde šansa za ikakvo opstajanje postoji, najblaže rečeno je zlonamerno i glupo, sve i da se obraćao isključivo Manojloviću, a nije tako delovalo.
 
Teško da bi neko ljude, koji su upravo ovih junskih dana te devedeset devete, nakon decenije u kojoj su bili opljačkani, prevareni, besumučno lagani i u novi milenijum bombama ispraćeni, nazvao izdajicama samo zato što su napustili svoje domove u Prizrenu, Đakovici, Suvoj Reci... U nekoj normalnoj Srbiji, u nekoj manje ružičastoj Srbiji, bili bi žrtve.   
 
Ali, jebiga, dešava se i to da su, ako već ne znaš gde se nalaziš i šta pričaš, male šanse da znaš i kada nešto pričaš. Jer pravi život u Srbiji baš voli da podmetne i u retkim prilikama ne pita da li si izdajica sa Kosova ili patriota sa mosta. Tako se i dogodi da o pobeglima priča baš na 20. jun, Svetski dan izbeglica. 
 
I biće to dan u kom će se još jednom podsetiti na to kako je više od 200.000 ljudi raseljeno sa Kosova. Ponovo će se potkrasti neki tekst o tome kako Srbi prodaju kuće na Kosovu. Kome tačno da ih ostavljaju ili, još tačnije, čemu da se vraćaju? Povratak bi značio bacanje u zagrljaj lažima o boljem životu, o sigurnosti, o tome da će se država pobrinuti za njih.
 
Jer ovde država ne brine ni o onima koji zemlju nastanjuju u okvirima onoga što je, veće su šanse, zaista država Srbija. Da je tako mogli ste da vidite tog istog 20. juna, koji sat kasnije i koji klik daljinskog upravljača dalje od "Pravog ugla", kada se na N1 emitovao dokumentarni film "Poslednja počast". 
Ispravno je reći da je to priča o Dejanu Stojkoviću, starijem vodniku prve klase koji je poginuo tokom probe vojne vežbe "Munjeviti udar" 2021. godine. Ispravnije je reći da je to priča o sramoti čitavog sistema odbrane, o laganju, ali i priča o herojskom činu čiji je saldo šest spašenih i jedan izgubljen život zarad nečijeg htenja da napravi loš promotivni spot. Ne može se reći da su taj heroj i njegov čin zaboravljeni, jer bi to podrazumevalo da se na njih, na prvom mestu, mislilo. Ovde to, jasno vam je, nije bio slučaj.
 
Ali, eto, život u Srbiji ne zna za granice, kad ih već ne zna ni država. I dogodi se tako da u jednom danu čujete bogataša koji ispljune nešto što bi trebalo da liči na argument, a kilometrima je daleko od toga, i onda vidite priču o vojniku koji je, iako to nije rečeno u filmu, rođen na Kosovu, u Prizrenu, a živeo je u Kragujevcu. Kojem je, između ostalog, otac poginuo na tom istom Kosovu, dok je bio u službi. Kako je ispričao Stankovićev stric, džip u kojem se nalazio sa kolegama stao je na protivtenkovsku minu, koju je postavila - srpska vojska.
 
Uglavnom, shvatili ste to već grebanjem kroz srpsku realnost, Srbijom vlada neograničena vera moćnih da je "pučina stoka jedna grdna". Takva Srbija, ukoliko pristajemo na to, može biti samo Srbija obmana, Srbija izgrađena na mitomaniji i ludilu, Srbija u kojoj se porazi predstavljaju kao pobede, zablude kao istine, propitavanje kao loša namera. Srbija koju su izgradili jeste Srbija u kojoj je spasiti sebe i druge - čin izdaje. Srbija je to u kojoj smrt radi održavanja iluzije vredi više od života radi budućnosti.
 
Srbija je to u kojoj neko ne dobije ni minut ćutanja, a nekom se omoguće godine zagađivanja javnog prostora. Srbija je to u kojoj je nivo patriotizma u krvi obrnuto srazmeran nivou svesti o tome gde živiš, kako živiš i zašto tako živiš. 
 
Srbija je to u kojoj je grandiozna samodopadna laž preglasna, a samorefleksija nečujna. Baš kao i noć na straži pored Prizrena.
  • Neko

    23.06.2022 23:42
    Rece
    citiram:
    Створен намерно и, свесно, да заглупи и, затупи овај народ.
    Ne verujem. Ovaj narod je toliko glup i tup - od vajkada - da nema tog genija koji bi uspeo da mu doda jos samo i jedan miligram istih sastojaka.
    Ako i slucajno postoji, preko reda mu dati tri Nobelove nagrade.
  • dr

    22.06.2022 10:17
    Bila sam u porodilištu
    Bila sam 7 meseci trudna kada je počelo.Onda sam se porodila i bila porodilja a potom sa novorodenčetom sedela u mraku, bez vode slušala tmulu grmljavinu eksplozija u mom gradu.

    Pozdrav svima!
  • Zemlja čudesa

    22.06.2022 01:43
    @Vlada
    Kako se ne bismo sećali toga? Došao bi i AV, ali se taman preseljavao u stan od 120 kvadrata pa je uzeo par dana odsustva.

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Novosadska parking balvan revolucija

Ponekad klizite ulicama i najmanje gledate na put pred vama. Nadate se, iščekujete, usporavate, kao da ćete zaskočiti prazan prostor. Vi ste lovac na slobodno parking mesto.

Sistem trovačnice

Sećam se početaka roditeljstva – svaka je odluka imala izbor a svaki izbor imao je dobre i loše strane.

Legija na Filozofskom

Zlokobna je slika mladića u majici sa likom Legije na Filozofskom fakultetu. Zlokobna, ali ne i iznenađujuća.

Izborna frka: Klupa za Đurića

Možda bi se neko začudio što gradonačelnik prolaskom kroz finiš Novosadskog polumaratona nije zaključio nedelju u kojoj ga je svuda bilo. No, nije to za čuđenje.

Siromašna provincija plaća potrebe Beograda

Najavljeni su novi izbori za Beograd. Mada se opozicija još nije nedvosmisleno izjasnila hoće li učestvovati, po svemu sudeći građani prestonice će 2. juna ponovo zaokruživati listiće.

Izborna frka: Sasvim stara priča

Posle četiri godine došlo je vreme da vam se autor ovih redova poveri. Ukoliko ste sujeverni, razumećete. Ukoliko niste, biće vam bezveze, što je takođe u redu.

Imate li komentar?

Pre izvesnog vremena pročitala sam članak koji se poziva na izjavu Džulije Roberts koju je dala tokom jednog intervjua.

Nekad se ŠTA?

Najčešće u šali dodam ono "nekad se lepo znalo" aludirajući na one generacije kojima je sve novo loše i nakaradno, a sve staro je valjalo.

Naprednjački ktitori Limana

Lutali su limanski vernici decenijama kroz blokove kao kroz pustinju, tražeći zaklon od socijalističkog betonskog đavla. Obećano mesto čekali su strpljivo, a onda su došli oni - naprednjački ktitori.